Artnit

Pero

Ulazimo u jednu veliku prostoriju, moj brat uzima flašu sakrivenu iza knjiga biblioteke:

- To je sve što je ostalo. Burad je prazna.

Pijemo. Moj brat gladi crveni pliš na stolu:

“Među prostacima čovek sve dublje tone“, kaže slikar, “i potone dublje nego oni. To što kažem, istina je: ono fino u ljudima uvek mi je bilo odvratno, toga se moram osloboditi, to ne smem ja da imam. Celog života sam se povremeno utapao u prostački, prljavi svet. Uvek sam osećao da njemu pripadam. Pa sam uvek i ostao dole.

Prelazim u pameti svu svoju prošlost i nehotice sebe pitam: Zašto sam živio? Radi kojeg cilja sam se rodio?... A po svoj prilici, on je postojao i po svoj prilici bilo mi je namijenjeno nešto veliko zato što u duši svojoj osjećam neizmjernu snagu... Ali ja nisam pogodio tu namjenu: zanijeli su me mamci praznih i nezahvalnih strasti; iz njihove vatre izašao sam tvrd i hladan kao željezo, ali sam zauvijek izgubio žar plemenitih težnji - najljepši cvijet života. Koliko li sam puta od tada igrao ulogu sjekire u rukama sudbine! Kao oruđe smrtne kazne padao sam na glave osuđenika često bez mržnje, ali uvijek bez sažaljenja...

- Ne bih vam umeo odgovoriti. Strašnu moć koju daje ova hamajlija nudio sam ljudima koji su imali više energije no što je, kako izgleda, vi imate; ali, mada su se rugali sumnjivom dejstvu koje je trebalo da ima hamajlija na njihov budući život, niko nije smeo da zaključi taj ugovor koji je tako kobno predložila ne znam koja sila. I ja mislim kao oni, sumnjao sam, uzdržavao sam se, i...

- Da - reče Evald sa čudnovatim smeškom - ja čak ne moram da idem ni smrti u susret. Mnogi ljudi je usput sreću. Ona se plaši da stupi u njihove kuće i poziva ih napolje, u tuđinu, u rat, na visoku kulu, viseći most, u divljinu ili ludilo. Mnogi odlaze po nju i nose je na svojim ramenima kući, a da to i ne primećuju. Jer smrt je troma; kad je ljudi neprekidno ne bi uznemiravali, možda bi i zaspala.

I najednom on sve to vide u drugoj svetlosti. "Slepo crevo! Bubreg", reče on sebi. "Nije u pitanju slepo crevo, nije u pitanju bubreg, već je u pitanju život i... smrt. Da, bio je život i evo odlazi, odlazi, a ja ga ne mogu zadržati. Da. Zašto obmanjivati sebe? Zar nije jasno svima, osim meni, da umirem i pitanje je samo broja nedelja, dana - odmah, možda. Bila je svetlost, a sad je mrak. Ja sam bio ovde, a sad ću biti tamo! Kuda?" Obuze ga jeza, prestade disati. Čuo je samo udarce srca.

Gospodin Saval, kojega su u Mantesu zvali "čiča Saval", upravo je ustao. Padala je kiša. Bio je tužan jesenji dan; lišće je padalo. Ono pada polako za vrijeme kiša, kao druga gušća i sporija kiša. Gospodin Saval nije bio veseo. Hodao je od kamina do prozora, od prozora do kamina. Život ima sumornih dana. On će odsad provoditi samo sumorne dane, jer su mu šezdeset i dvije godine. Samac je, neženja, bez ikoga. Kako je tužno umrijeti ovako, sasvim sam, bez odane ljubavi!

Ne znam da li su ljudi na nas više kivni kad im se nada izjalovi no što su nam zahvalni kad im učinimo dobrotu. Naročito, prijatelju moj, pošto ove sitnice spadaju u moj djelokrug, to mogu da se zadržim malo duže na onome što mislim da znam, naročito nemojte biti suviše povjerljivi, ni banalni, niti pretjerano uslužni, jer to su tri opasnosti.

A collection of poems Words (French: Paroles) by famous and popular French poet Jacques Prévert is first published in 1946. The very short poem The Garden (French: Le Jardin) from this collection defines a stereotype, the moment of the emperor differently and originally and captures feelings and pour it into words. Within the lines of the poem, Prévert managed to paint happiness with few words and gives a message that little things are those that move us and make us stop in time.

Četvrtak, 16 Decembar 2021 12:15

The Garden by Jacques Prévert

Thousands and thousands of years
Would not suffice
To tell
The tiny second of eternity
When you kissed me

Strana 1 od 157
Vi ste ovde: Home Pero