Artnit

Pero

Sergijevo Podvorje

5. 12. 44.

Dragi Ivane Aleksejeviču,

Od Borisa Konstantinoviča ponešto saznajem o Vama i Vašim pismima i stalno žalim što niste ovde. Pišem Vam ne da bih Vam nešto posebno napisao, već samo da bih Vam, po ko zna koji put, pokazao svoju duboku i davnašnju ljubav i poštovanje prema Vama. Dali ste mi jednom to pravo i, koristeći se Vašim dobrim odnosom, dozvoljavam sebi da Vam još jednom izjavim svoju ljubav.

Spavao ili bio budan, bilo je sasvim svejedno. Mrzeo sam fabriku konzervi, i večito sam smrdeo kao puna kesa ribe. Nikad me nije napuštao, taj smrad konjske lešine na ivici puta. Pratio me na ulicama, ulazio je sa mnom u zgrade. Kad bih legao uveče u krevet, bio je tu, kao ćebe, svuda na meni. A u mojim snovima bile su ribe ribe ribe, skuše koje kruže u crnom bazenu, a ja vezan za motku naglavce tonem unutra. Smrad je bio u mojoj hrani i odeći, osećao sam ga čak i na četkici za zube. Isto je bilo sa Monom i mojom majkom. Na kraju je postalo tako grozno da smo petkom jeli meso. Majka nije mogla ni da pomisli na ribu, bez obzira što je to spadalo u greh.

Država je bankrotirala, rekoh, ona je na to klimnula glavom, vlada je korumpirana, rekoh, socijalisti koji su sada već trinaest godina na vlasti, iskoristili su tu vlast do krajnjih granica i potpuno upropastili zemlju. Dok sam govorio, gostioničarka je klimala glavom i odsutno gledala čas u mene, čas kroz prozor.

Kao bistri potok sliva se mladi glas, Vanja se izdigao na kolena. On nije visok rastom, ali je skladan i jak. Njegovo zamišljeno lice čoveka zaplašenog životom menja se, iznutra ga obasjava svetlost.

- Ne želim ja da budem viši od Njega, ali zakone Njegove hoću i moram da razumem - zašto su dela vavilonska bolja pred Njim od dela sionskih?

- Ono što pričam - govorio je Zaharijaš - trebalo bi da zapisujem. Vlastodršci imaju pri ruci timove stenografa a mi, ljudi koji otkrivamo svet, njegovu bit i skrivene nedostatke, nemamo ništa. Za razliku od moćnika ovog sveta, koji su moćni samo zbog svoje prosečnosti i zato što nikada ništa neće preduzeti, mi - odnosno ti i ja - ne znam da li si primetio da reč ti izgovaram s velikim “T“, držimo do toga da u slobodnom razgovoru poštujemo i ritam, ali to niko ne beleži, jer timovi zapisničara služe onima čiji je govor artimičan, bezobličan, nesemantičan, horizontalan, zao, bolestan i loš i odvija se u frazama.

Tako prolaze trenuci, istinski vremenski trenuci bez prostora, u kojima ja sve znam i, znajući sve, tonem u podzemlje bezlična sna.

Između takvih trenutaka, u međuprostorima sna, život uzalud pokušava podići zgradu, ali su mu skele mahnite gradske logike slaba potpora. Kao individuum, kao stvorenje od krvi i mesa, svakog me dana sravne s bezmesnim, beskrvnim gradom čije je savršenstvo produkt same logike i smrt snu.

Zaista, nakon što me je saslušao natmureno i s izrazom sve veće dosade, Šapiro je rekao sladunjavim glasom, s lažnom simpatijom: - Jadni moj mladiću, kad je neko tako srećan da ima dvadeset godina...

- Pardon, ja imam dvadeset sedam.

Ulazimo u jednu veliku prostoriju, moj brat uzima flašu sakrivenu iza knjiga biblioteke:

- To je sve što je ostalo. Burad je prazna.

Pijemo. Moj brat gladi crveni pliš na stolu:

“Među prostacima čovek sve dublje tone“, kaže slikar, “i potone dublje nego oni. To što kažem, istina je: ono fino u ljudima uvek mi je bilo odvratno, toga se moram osloboditi, to ne smem ja da imam. Celog života sam se povremeno utapao u prostački, prljavi svet. Uvek sam osećao da njemu pripadam. Pa sam uvek i ostao dole.

Prelazim u pameti svu svoju prošlost i nehotice sebe pitam: Zašto sam živio? Radi kojeg cilja sam se rodio?... A po svoj prilici, on je postojao i po svoj prilici bilo mi je namijenjeno nešto veliko zato što u duši svojoj osjećam neizmjernu snagu... Ali ja nisam pogodio tu namjenu: zanijeli su me mamci praznih i nezahvalnih strasti; iz njihove vatre izašao sam tvrd i hladan kao željezo, ali sam zauvijek izgubio žar plemenitih težnji - najljepši cvijet života. Koliko li sam puta od tada igrao ulogu sjekire u rukama sudbine! Kao oruđe smrtne kazne padao sam na glave osuđenika često bez mržnje, ali uvijek bez sažaljenja...

Vi ste ovde: Home Pero