Više ne možemo podvaljivati - ne možemo se zaklanjati iza satova provedenih u uredu ili na radu (satova protiv kojih tako žestoko prosvjedujemo, a koji nas tako sigurno čuvaju od patnje da budemo sami). Zato mi je oduvijek želja da napišem romane u kojima bi moji junaci rekli: “Što bi bilo sa mnom da nema onih sati u uredu?“ ili: “Žena mi je umrla, ali na sreću za sutra moram srediti veliku hrpu prijepisa“. Putovanje nam oduzima to utočište. Daleko od svojih, od svog jezika, udaljeni od svakog oslonca, lišeni krinki (ne znamo ni koliko se plaća tramvaj, a i u svemu ostalom je tako), nipošto ne zagledamo dublje u sebe. Ali ipak, čim se osjetimo bolesni u duši, pridajemo svakom biću, svakom predmetu njegovu čudotvornu vrijednost. Žena koja pleše bez misli, neka boca na nekom stolu koju vidimo iza nekog zastora: svaka slika postaje simbol. Pričinja nam se da se u njoj odrazuje cijeli cjelcati život, toliko koliko je naš život u tom trenutku u njoj sadržan. Doimlju nas se svi darovi, štaviše, zapadamo u oprečna oduševljenja (ponekad čak postajemo lucidni). A možda me nikad nijedan kraj osim Sredozemlja nije odnio u isti mah tako daleko i tako blizu samom sebi.
Iz eseja Ljubav prema životu (zbirka eseja Naličje i lice)
