Stefan Tanasijević
Vladimir Nabokov - I to je slava
- I to je slava - izgovorio je tako promuklim glasom, da su se u zadnjim redovima začuli uzvici:
- Glasnije, glasnije!
Đorđone - Portret mlade žene
Slika Portret mlade žene poznata kao Laura i Portret mlade neveste označava Đorđoneovo napuštanje stila Đovanija Belinija i prelazak na stil Leonarda da Vinčija. Natpis na poleđini slike, prihvaćen još od početka XVI veka, identifikuje Đorđonea kao slikara i navodi datum, što je čini jedinim njegovim radom koji ima pouzdan datum. U prevodu sa italijanskog jezika stoji: “(...) 1. juna 1506. godine, ovo je stvoreno rukom majstora Đorđa da Kastelfranka, kolege majstora Vinčenca Katene, na podsticaj gospodina Đakoma.“ Muzej istorije umetnosti u Beču, u kojem se slika danas nalazi, identifikuje model na slici kao Lauru de Noves, suprugu grofa Iga de Sada za koju se smatra da je tema Petrarkinih pesama o Lauri, iako to nije dokazano.
Mirča Elijade - Zašto bih ja voleo samo po naredbi neba, trešnje ili jorgovana?
Dok iznosim činjenice koje su se davno odigrale, više se ne plašim proleća. Dogodilo se bolno razbristravanje, objašnjenja koja su ugušila tihi bunt. Sada očekujem proleće s onom muževnom nostalgijom koju podaruju prebrođene krize, s tihom i umerenom tugom koja se prosejava u samoći. Sada znam da ono što me je nekad uznemiravalo nije bilo proleće, već nešto drugo. Nisam se ja uplašio tih bujica koje su se razlile u krvi i potrošile se, iznurujući me, već ona nova duša koja se dala predvideti.
Andre Žid - Čovjek ima samo jedno proljeće u životu
Jadran (3 sata izjutra)
Dodijava mi pjesma mornara na užetima.
O, kad bi znala, kad bi znala, zemljo prekomjerno stara i tako mlada, gorak i sladak okus, okus slasti što ga ima tako kratak život čovjekov!
Mikelanđelo Merizi da Karavađo - Muzičari
Slika Muzičari, poznata i po nazivu Koncert mladih, koju je Mikelanđelo Merizi da Karavađo naslikao oko 1595. godine predstavlja neobičan primer venecijanske “koncert slike“ i jedna je od prvih slika koje je završio pod pokroviteljstvom kardinala Frančeska Marije del Montea velikog obožavaoca muzike. Ova slika slavi prirodne radosti muzičkog izvođenja, ali i podriva ovaj žanr fokusirajući se na muzičku probu, a ne na samo izvođenje. Slika je nekada visila u Del Monteovoj muzičkoj sobi u palati Madama, a danas se nalazi u muzeju umetnosti Metropoliten u Njujorku.
Čezare Paveze - Bez protivrečnosti, život je banalan
"Kako je čovek mali", rekao je Poli. "Uličice, dvorišta, krovovi sa dimnjacima odavde izgledaju kao more zvezda, a kada je čovek tamo, u srcu svega, to i ne primećuje."
Pjereto se udaljio nekoliko koraka. Pišao je u žbun i doviknuo: "Vi se samo šalite s nama."
Andre Malro - “Ko može da ubije besmrtnost?“
Zapad je individualizam, individualizam koji je istovremeno i raspeće i atomski reaktor. Video sam svojevremeno nelagodnost budista pred raspećem, ono: “Zašto obožavaju pogubljenog?“, i dvostruki stav Indije prema mašinama: Gandijeve preslice su se okretale po kućama naspram reaktora pretećih kao poslednja Šivina inkarnacija. Indija se prilagođava Hristu kao jednom od bogova i u njemu vidi avatar (avatar znači silazak, ovaploćenje...). Upečatljiv naglasak nije na Hristu.
Tomas Vulf - Rešio sam da je došlo vreme da se umre
A sada, dečko moj, hoću da ti kažem ono što sam oduvek govorila, a to je da sve tvoje sposobnosti potiču od te porodične grane. Sasvim je sigurno da je Bil Pentland bio čovek koji bi daleko doterao samo da se školovao. Naravno, nije on imao knjiškog znanja, ali pričali su, znaš, kako je bio u stanju da raspravlja i da svoje mišljenje o bilo kom pitanju; isto onako pametan i snažan, zapamti, sve do neposredno pred samu smrt, a onda je jednog dana poslao poruku Samu da dođe i vidi ga, i tada rekao:
Luis Bunjuel - Postoji nešto za čime žalim: to što neću znati šta se događa posle mene
Na izmaku života, dok čekam svoj ropac, često razmišljam o tome kako da se poslednji put našalim. Pozvaću svoje stare prijatelje, ubeđene ateiste kao što sam i sam. Ucveljeni, zauzeće svoja mesta oko mog kreveta. Stići će sveštenik koga sam ja pozvao. Na veliko zgražavanje prijatelja, ja ću se ispovediti, moliti za oproštaj svih svojih grehova i primiti poslednju pričest. Okrenuću se na bok i umreti.
Da li čovek u takvim trenucima još ima snage da se šali?
Karl Jaspers - Ljudi se uzalud teše mišlju da se njihov život nastavlja u sećanju drugih
Smrt voljenog čoveka, nestajanje njegovog telesnog prisustva, taj neprolazni bol koji prati ono “nikad više“, može da se, isto kao i vrhunski trenuci u životu, pretvori u svest o večnom prisustvu.
Ljudi se uzalud teše mišlju da se njihov život nastavlja u sećanju drugih, u životu njihove porodice, u njihovim neprolaznim delima, u slavi koja se proteže kroz mnogo vekova. Sve ima kraj; ne samo ja sam i drugi ljudi; kraj imaju i čovečanstvo i sva njegova dela. Sve tone u zaborav i biva kao da nikad nije postojalo.