Vazari kaže: "Dok ju je slikao, Leonardo je tražio da joj neko svira ili peva, ili da je zabavlja šalama, da bi otklonio onaj melanholični izgled, tako čest na portretima." Ne možemo a da se ne zapitamo, kao i Kenet Kil i Frojd pre njega, zašto je uvaženi umetnik, toliko tražen, odabrao da naslika upravo ovu ženu kada su, kako kaže Kil, "mnoge bogatije i poznatije jedva čekale da mu poziraju". Među njima su bile i plemkinje najvišeg ranga. Mogli bismo se takođe zapitati zašto slikar nikada nije predao portret Đokondi, već ga je zadržao kod sebe do smrti. On je kao razlog za to navodio da je portret nezavršen, i možda mu možemo verovati, naročito uzimajući u obzir Vazarijev opis njegovog mišljenja o tome kada se delo može smatrati završenim.
Prema Leonardovom perfekcionizmu, to je možda bila i istina. Ipak, teško je poverovati da je uspeo, uprkos njihovom bez sumnje ogorčenom protivljenju, zadržati nešto što je i Đokondi i njenom mužu, sigurno, u svakom pogledu izgledalo kao odličan i savim završen portret. Sigurno je silno želeo da ga zadrži. I naravno, on ga je morao smatrati nezavršenim, budući da je njegov model sam po sebi predstavljao savršenstvo kakvo čak ni on nije mogao da predstavi na običnom platnu.
Iz knjige Leonardo da Vinči