Artnit

Stefan Tanasijević

Stefan Tanasijević

Nedelja, 17 Mart 2024 17:15

Vladimir Nabokov - I to je slava

- I to je slava - izgovorio je tako promuklim glasom, da su se u zadnjim redovima začuli uzvici:

- Glasnije, glasnije!

Nedelja, 10 Mart 2024 20:40

Đorđone - Portret mlade žene

Slika Portret mlade žene poznata kao Laura i Portret mlade neveste označava Đorđoneovo napuštanje stila Đovanija Belinija i prelazak na stil Leonarda da Vinčija. Natpis na poleđini slike, prihvaćen još od početka XVI veka, identifikuje Đorđonea kao slikara i navodi datum, što je čini jedinim njegovim radom koji ima pouzdan datum. U prevodu sa italijanskog jezika stoji: “(...) 1. juna 1506. godine, ovo je stvoreno rukom majstora Đorđa da Kastelfranka, kolege majstora Vinčenca Katene, na podsticaj gospodina Đakoma.“ Muzej istorije umetnosti u Beču, u kojem se slika danas nalazi, identifikuje model na slici kao Lauru de Noves, suprugu grofa Iga de Sada za koju se smatra da je tema Petrarkinih pesama o Lauri, iako to nije dokazano.

Dok iznosim činjenice koje su se davno odigrale, više se ne plašim proleća. Dogodilo se bolno razbristravanje, objašnjenja koja su ugušila tihi bunt. Sada očekujem proleće s onom muževnom nostalgijom koju podaruju prebrođene krize, s tihom i umerenom tugom koja se prosejava u samoći. Sada znam da ono što me je nekad uznemiravalo nije bilo proleće, već nešto drugo. Nisam se ja uplašio tih bujica koje su se razlile u krvi i potrošile se, iznurujući me, već ona nova duša koja se dala predvideti.

Jadran (3 sata izjutra)

Dodijava mi pjesma mornara na užetima.

O, kad bi znala, kad bi znala, zemljo prekomjerno stara i tako mlada, gorak i sladak okus, okus slasti što ga ima tako kratak život čovjekov!

Nedelja, 18 Februar 2024 17:05

Mikelanđelo Merizi da Karavađo - Muzičari

Slika Muzičari, poznata i po nazivu Koncert mladih, koju je Mikelanđelo Merizi da Karavađo naslikao oko 1595. godine predstavlja neobičan primer venecijanske “koncert slike“ i jedna je od prvih slika koje je završio pod pokroviteljstvom kardinala Frančeska Marije del Montea velikog obožavaoca muzike. Ova slika slavi prirodne radosti muzičkog izvođenja, ali i podriva ovaj žanr fokusirajući se na muzičku probu, a ne na samo izvođenje. Slika je nekada visila u Del Monteovoj muzičkoj sobi u palati Madama, a danas se nalazi u muzeju umetnosti Metropoliten u Njujorku.

"Kako je čovek mali", rekao je Poli. "Uličice, dvorišta, krovovi sa dimnjacima odavde izgledaju kao more zvezda, a kada je čovek tamo, u srcu svega, to i ne primećuje."

Pjereto se udaljio nekoliko koraka. Pišao je u žbun i doviknuo: "Vi se samo šalite s nama."

Zapad je individualizam, individualizam koji je istovremeno i raspeće i atomski reaktor. Video sam svojevremeno nelagodnost budista pred raspećem, ono: “Zašto obožavaju pogubljenog?“, i dvostruki stav Indije prema mašinama: Gandijeve preslice su se okretale po kućama naspram reaktora pretećih kao poslednja Šivina inkarnacija. Indija se prilagođava Hristu kao jednom od bogova i u njemu vidi avatar (avatar znači silazak, ovaploćenje...). Upečatljiv naglasak nije na Hristu.

A sada, dečko moj, hoću da ti kažem ono što sam oduvek govorila, a to je da sve tvoje sposobnosti potiču od te porodične grane. Sasvim je sigurno da je Bil Pentland bio čovek koji bi daleko doterao samo da se školovao. Naravno, nije on imao knjiškog znanja, ali pričali su, znaš, kako je bio u stanju da raspravlja i da svoje mišljenje o bilo kom pitanju; isto onako pametan i snažan, zapamti, sve do neposredno pred samu smrt, a onda je jednog dana poslao poruku Samu da dođe i vidi ga, i tada rekao:

Na izmaku života, dok čekam svoj ropac, često razmišljam o tome kako da se poslednji put našalim. Pozvaću svoje stare prijatelje, ubeđene ateiste kao što sam i sam. Ucveljeni, zauzeće svoja mesta oko mog kreveta. Stići će sveštenik koga sam ja pozvao. Na veliko zgražavanje prijatelja, ja ću se ispovediti, moliti za oproštaj svih svojih grehova i primiti poslednju pričest. Okrenuću se na bok i umreti.

Da li čovek u takvim trenucima još ima snage da se šali?

Smrt voljenog čoveka, nestajanje njegovog telesnog prisustva, taj neprolazni bol koji prati ono “nikad više“, može da se, isto kao i vrhunski trenuci u životu, pretvori u svest o večnom prisustvu.

Ljudi se uzalud teše mišlju da se njihov život nastavlja u sećanju drugih, u životu njihove porodice, u njihovim neprolaznim delima, u slavi koja se proteže kroz mnogo vekova. Sve ima kraj; ne samo ja sam i drugi ljudi; kraj imaju i čovečanstvo i sva njegova dela. Sve tone u zaborav i biva kao da nikad nije postojalo.

Strana 1 od 584
Vi ste ovde: Home Paleta Stefan Tanasijević