U Vircburgu prvo treba rešiti problem arhitektonskog izazova (izazova Baltazara Nojmana/Balthasar Neumann/). Naravno, on će odgovoriti udvostručavanjem uloga u igri. Skulpturama velikog stepeništa, relativno svedenog formata, manjim od ljudskog tela, suprotstaviće džinovske figure freske koja ih natkriljuje. Naše uobičajene prostorne oznake odjednom mogu samo da posrću: telo više nije merilo - što se pogled više penje i udaljava, dimenzije su veće. U trenutku smo zaronjeni u ogromne proporcije, u drugu gravitaciju u prostor poremećenih zakona posmatranja.
Razmere u Vircburgu uopšte nisu "ljudske", a nije ni tema. Još jednom imamo izneveravanje alegorijskog programa (celina treba da podseti na četiri kontinenta): što je pretekst za umetnost maksimalne raznovrsnosti, paroksističnog sudara, čudovišnog i sveopštog kalemljenja. Izdižemo se izvan svake prirode, svake logike, u jednu oniričku dimenziju u kojoj vrvi od utisaka čija neobičnost uznemirava. Dok u crveno boji zemljanu kuglu, jedna žena, istovremeno, grli kravu koja je pokrivena skutom ogrtača druge žene, iza koje se pomalja episkopska mitra. Grupu uvećavaju dva paža podmuklog, perverznog izgleda, koji mašu krstovima - i tako redom, kao da je suština bila u toj pomamnoj, besnoj potrazi za neobičnim spojevima. Sve je pomešano kao u nekoj vrsti čudnog vizuelnog meteža - tkanine, ruševine, crnkinje, spomenici, životinje, živi i mrtvi, Indijanci, palme, udovi, ukrasi, stele, egzotični kostimi, sveštenici, tela, prevrnute statue - svi registri se prožimaju, recipročno se zagađuju. "Delovi" ne upućuju na jedinstvo iz kojeg su izdvojeni, oni su tu samo da bi se uvezali i prepleli sa drugim delovima - svaka grupa postaje čudovište iz kojeg se pojavljuju šape, zadnjice, njuške, lica - što stvara utisak fantastične kopulacije, orgije pritivprirodnog bluda - a takođe i nešto kao beskrajna rečenica koja buja - sažimanja, pomeranja, kratki spojevi, grčevi figuralnosti u uzvišenoj proizvoljnosti susretanja.
Svaka antiteza postaje organska čudovišnost, svaka metafora se preobraća u metamorfozu - nestvarno je na svom vrhuncu. Kao da je, ovde u Vircburgu, čitav Tijepolov pikturalni sistem bio stavljen u pogon, razularen, doveden do krajnosti. U tu fresku treba prodreti kao u splet spojenih ostataka nekakvog požara - koji bi bio svet.
A ipak, sve to ima neverovatnu lakoću.
Iz dela Povratak baroka