Artnit

Društvo

Subota, 01 April 2023 11:22

Rolan Bart - O malograđaninu

Malograđanin je čovek nemoćan da zamisli Drugog. Ako se drugi čovek pojavi pred njegovim očima, malograđanin odbija da ga vidi, prelazi preko njega i poriče ga, ili ga pak pretvara u samoga sebe. U malograđanskom svetu sva sučeljavanja predstavljaju odraze, sve drugačije svodi se na isto. Spektakli, suđenja, mesta gde postoji opasnost da se pojavi drugi, postaju ogledalo. Jer drugi je sablazan koja napada samu bit.

Što je zloslutniji život, to je apsurdnija smrt. Ja ne tvrdim da čovek ne može biti zaslepljen, usred rada, usred nadanja sevanjem munja tužne očitosti. Ja kažem da se jedan mlad čovek plaši umiranja ako je nezadovoljan svojom sudbinom. Pre nego što ga povedu za ruku prema sedalici koja ga čeka, jedan student - to je beskraj, neodređenost: on s lakoćom prelazi iz jedne doktrine u drugu, nijedna ga ne zadržava, on oseća evidentnost svih ideja.

Lutamo pločnicima, kroz suton koji počinje da se pozlaćuje svetiljkama - u gradovima se noć kiti nakitima. Izgled tog sveta pružio nam je najzad, i nismo u stanju da se toga odbranimo, otkrovenje prave stvarnosti. Razlika koja se ocrtava između bića, razlika još dublja i nepremostivija od one rasne: podela određena, prosečena - i neoprostiva - koja postoji u zemlji između onih koji se koriste i onih koji stradaju... onih od kojih se traži da sve žrtvuju, sve, koji prinose do kraja svoj broj, svoju snagu i mučeništvo, i preko kojih gaze, napreduju, osmehuju se i uspevaju drugi.

Sanjao sam Austriju, i to veoma intenzivno, budući da sam odande utekao, Austriju kao najružniju i najbedniju zemlju na svetu. Sve što su ljudi u toj zemlji vazda smatrali lepim i divljenja vrednim, zapravo, ružno je i bedno, vazda odvratno, i u toj Austriji nisam našao ni jednu jedinu stvar koja bi uopšte bila prihvatljiva. Svoju zemlju doživeo sam kao perverznu pustolovinu, kao strahovitu zadrtost. Sve sami grozomorno unakaženi gradovi, zastrašujući predeo i ništa drugo, a u tim unakaženim gradovima i tom zastrašujućem predelu, ljudi - prosti, prevrtljivi i podli.

Neko bi pomislio da je Kantov problem na kraju njegovog života - kada su ga Američka, i još i više, Francuska revolucija, takoreći, probudile iz njegovog političkog dremeža (kao što ga Hjum u mladosti probudio iz dogmatskog, a Ruso u zrelosti iz moralnog) - bio kako da pomiri problem organizacije države s njegovom moralnom filozofijom, to jest sa diktatom praktičnog uma.

Nedelja, 22 Januar 2023 12:09

Tomas Hobs - O državi

Stvaranje države. - Jedini put da se osnuje takva zajednička vlast, koja bi bila u stanju da ih brani od najezde stranaca i uzajamnih nepravdi i osigura ih tako da se svojom vlastitom radinošću i plodovima zemlje mogu prehraniti i zadovoljno živjeti, jest taj, da svu svoju vlast i snagu prenesu na jednog čovjeka ili na skupinu ljudi, koji će, većinom glasova, sve svoje volje svesti na jednu.

- Vi hoćete da kažete, da je ruska radnička klasa isto tako pokvarena, kao oficiri i činovnici, i kao naša odvratna buržoazija - i da samo ovi, radnici, nisu imali ranije prilike da to pokažu...

- Ja to ne mislim. Pokvarenije buržoazije od ruske nema, niti može biti. Ona ne raspolaže mrvom patriotizma. Ona je sva bez ideala. Ona misli samo o zaradi i krađi. Ona nije u stanju da se žrtvuje ni za koga i ni za šta, pa čak ni za vlastite interese i vlastitu kožu. Ona je parazitska. Ona je podla.

Narcistični ljudi takođe žive u folie à deux. Sećam se slučaja majke i ćerke koje su bile uverene i to su tvrdile, da su u čitavoj državi samo one čiste, pristojne i znaju da kuvaju. Svako bi rekao da je to ludost, jer je potpuno nekritično verovanje u svoju veličinu i nepogrešivost čist narcizam.

Koža je novu Evropu, onakvu kakva je izašla iz Drugog svetskog rata, uhvatila u svoj njenoj autentičnosti; i to pogledom koga kasnija razmatranja nisu naknadno korigovala, a upravo zbog toga on tu Evropu otkriva zaslepljenu novinom u trenutku njenog rođenja. Pada mi na pamet Ničeova ideja: suština nekog fenomena otkriva se u trenutku njegove geneze.

Neuobičajenim putem je išao kući. Gledao je u kuće pored kojih je prolazio. Bila je to ulica koju nije poznavao. Stare kuće, lošeg izgleda i većinom mračne, pretvorene u stanove ili sobe za izdavanje. Pruga i naselja pored, cigle pocrnele od čađi, bele stepenice, prljave čipkane zavese. Table “Apartmani“ na pola prozora, aspidistre na svakom. Tipične ulice srednje niske klase. Sad, gledajući celinu, bila je to vrsta ulice koju bi želeo da vidi raznetu bombama.

Vi ste ovde: Home Društvo