Scena koju prikazuje skulptura Gradskog trga proizlazi iz modernog urbanog iskustva. Alberto Đakometi navodi: "Na ulici me ljudi zadivljuju i zanimaju više od bilo koje skulpture ili slike. Svake sekunde ljudi se udružuju i razdvajaju, a zatim prilaze jedni drugima da bi postali bliskiji. Oni neprekidno formiraju i ponovo oblikuju žive kompozicije u neverovatnoj složenosti... To je celokupnost ovog života koju želim reproducirati u svemu što radim..."
Skulptura Gradskog trga prikazuje pet tankih figura - četiri muškarca i žena, koje su isklesane iz bronze. Ove iscrpljene osobe su u neposrednoj blizini, ali izgledaju nesposobno ili ne žele da se povezuju jedna s drugom. Kroz njih Đakometi prikazuje univerzalne osećaje kako je biti živ u svetu izolacije i razdvajanja. Čini se da su figure zajedno, ali usamljene; sve se besciljno kreću u različitim pravcima i čini se da su izgubljene u tuzi. Velika osnova skulpture daje značajan kontrast mršavim krhkim stvorenjima i stvara utisak da ljudi vuku brige u životu što će rezultirati time da izgledaju usamljeno i puni tuge.
Smatra se da skulptura Gradskog trga zagovara meditaciju o egzistencijalnom predznaku otuđenosti i usamljenosti Žana Pola Sartra. Drugi su ove figure koje izgledaju tužno videli kao tanke i pretučene preživele posle smrti i uništenja u Drugom svetskom ratu. Prikazano je primarno i otporno ljudsko telo koje se i dalje kreće posle godina haosa i besmisla.