Artnit

Subota, 22 Juni 2013 21:17

Ivo Andrić - Razgovarati s ljudima Istaknut

Izići na ulicu, za njega je uvek značilo izložiti se. Zavideo je svakom onom ko može mirno i prirodno da prođe glavnom ulicom, idući za svojim poslom, ne misleći o sebi i ne pitajući se da li ga ko gleda ni šta o njemu misli; zavideo mu i mrzeo ga, osećajući se u isto vreme i viši i niži od njega.

Ni kao dečak, ni docnije, on nije mogao proći praznih ruku kroz čaršiju, jer je uvek imao bolan osećaj da se topi, da mu noge klecaju i da će pasti ako u ruci ne drži bar nešto, novine, štap, knjigu, nešto od odela. I što je taj predmet neobičniji, to se on oseća bolje i stupa lakše i smelije.

Razgovarati s ljudima ma o čemu, bio je za njega složen i mučan posao, jer je ispod teme onoga što glasno govori tekla uvek druga tema njegovih misli. Govori, a u sebi se stalno pita šta li sabesednik misli o njemu. Da li me prezire? Zašto mu pogled sa dosadom klizi preko mog lica, dok me sluša uvredljivo rasejano? - A za to vreme on je i sam rasejano i slušao i govorio, i pogled mu je bio nestalan i govor nesiguran.

Otkako zna za sebe on je patio od bolesne sujete, od neodoljive želje da bude ono što nije. Biti ma šta, samo biti drugo, ili bar izgledati drugo! Samo da pogled ljudi ne klizi hladno preko njega i da njegov deo u svetu ne bude kao svačiji, rad, briga i napor, nego neki bleštav i lak život koji stalno privlači pogled i zasenjuje oči drugih ljudi. A kako da to postigne takav neuk i nesposoban, lenj i nepouzdan kakav jeste?

Iz pripovetke Bife "Titanik"

Pročitano 6760 puta Poslednji put izmenjeno Sreda, 04 Decembar 2013 18:32

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Ivo Andrić - Razgovarati s ljudima