Artnit

Ponedeljak, 28 Januar 2013 21:24

Ex Ponto Istaknut

Pesme u prozi Ex Ponto Ive Andrića su dnevničke zabeleške, intimna povest mladog bespomoćnog bića u godinama tamnovanja i progonstva. Osnovna nota ove sadržajem i oblikom neobične poezije je jedna duboka melanholija. Ideju vodilju za razrešavanje iskušenja čoveka Ivo Andrić nalazi pod "tvrdom korom" u "vječnim, nesvjesnim i blagoslovenim baštinama djedova".

Iskreno i prosto Ivo Andrić kroz razgovore sa svojom dušom daje unutrašnje slike niza časovnih raspoloženja, fragmente sećanja koji se mešaju sa utiscima sadašnjosti. U ovim razgovorima Ivo Andrić je ceo čovek, pesnik, sve poprima oblik opšte ljudske patnje. Kroz kišu krvi i žuči iznosi svoja osećanja. Njegov svakodnevni razgovor sa svojom dušom ga uzdiže iznad realnosti u apsolutno svetlo.

Vetar ne nosi ljude kao lišće. Ljudski životi su samo delovi mozaika beskonačnog u kome Ivo Andrić ne može naslutiti ni smisao, ni oblik, ali u kojemu je našao svoje mesto i stoji pobožno kao u hramu. U tom životu prepunom bola i patnji njegov glas ne odjekuje srdžbom pravednika, niti kletvom beznadežnog očaja iako vidi da je propalo sve. Kada se seća svojih ličnih proganjanja iz njega bije plemenita melanholija čoveka koji zna da je posvećen patnji, da je njegovo "prstenje" izgubljeno. Njegova radost u liku devojke šunja se polumračnim, beskrajnim hodnicima sa drhtavim svetlom u ruci, pred njegovim vratima, niti može da dođe, niti da se vrati. Svoj život živi životom melanholika, nalik na puža koji se bode. On zna da je u njegovom grobu "crni veo". I dok se oni koji sa njim vojuju bore za pobedu njegova borba nema kraja. Ali, njegova melanholija nije pesimizam. On voli melanholike stvaraoce, ali ne voli usedeličke melanholike koji plaču za mesečinom i zagrljajima. Zna i da nikada neće biti srećan, ali sa podnožja istine spušta se vesela lica u život. Odraz vere u život vidi u veselju ptica i vetrova. Razgovara sa stablima, snegovima, vetrovima. Ispoveda ljubav siromašnoj švalji, maloj dečici, krupnom seljaku, studentu hemije. Želi da bude slobodan i zato moli Gospoda da sve što se zove njegovim iščezne. Sa slobodom doći će i njegova snaga.

Svestan je svega zla u svetu, osetljiv na najmanji jecaj i boli. Oseća istinsku samilost sa bedom. Za Ivu Andrića su braća svi prognani u zlu, osamljeni i savladani, svi oni koji pate. Ali, svestan je i svoje duševne snage i da ona ne može da služi toj boli. Uzdiže se iznad toga kao i njegovi stari koji su pevali tužne sevdalinke i verovali u Boga i pravicu. I on se uzdiže iznad svojih sumnji i bolova do jedne jake patnjom uzdignute vere u viši smisao života - pobedu dobra. Odvaja se snažno od svakog pesimizma, truleži i propadanja. Lišivši se zahteva lične sreće radosno stremi prema "budućima". Mašta kako će buduće generacije živeti u obilju i radosti. Sanja apsolutnu dobrotu i ne očajava što njegove nade venu, već prkosno kliče.

Život je za Ivu Andrića zemlja jaka, nebo večno, ljubav kratka, a glad večna. Ipak, život stvar mučnu, treba živeti. U tom životu bol i radost su jedno. A nagrada za sve patnje je misao o Bogu naše duše. Pravu radost čovek dostiže kada sjedini u sebi ljubav i veru.

Ex Ponto je prozna povest savremene istorije i njenog čoveka, bola i trpljenja, veza između savremene teme i mitske pustolovine u dubinama istorije. On odjekuje bolno večnim istinama o sudbini čoveka koji se izgubio u tamnom talasu koji je razbio čovečanstvo.

Pročitano 9483 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Ex Ponto