Miloš Crnjanski - O Ex Pontu
Pročitao sam i spustio knjigu. Bone, mutne reči pisane u zatočenju. Pesme... i opet taj osećaj blage svetlosti u sobi bolesnika u proleće, kad se kroz mutna okna vide grane što pupaju. Ne, nije melanholija, biće da je ovo tuga, nije melanholija.
Osećaj mladosti liči mi na Puškina. Andrić ima njegov uplašen pogled, kojim gleda sebe i mladost, one gorke začuđenosti pred grobljem, i neke muške crte u bolu, pri rastanku, ili na putu, ili uveče.
Ivo Andrić - Kako da prebrodim život?
Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim, kad na mene naiđe umor i želja smrti.
- Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu, potrpi i život će proći.
Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da će doći bolji i pretrpi; godine brzo prolaze.
Ivo Andrić - Žene
Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ivo Andrić - Koga ljubi sada ona mlada žena?
Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Ex Ponto
Pesme u prozi Ex Ponto Ive Andrića su dnevničke zabeleške, intimna povest mladog bespomoćnog bića u godinama tamnovanja i progonstva. Osnovna nota ove sadržajem i oblikom neobične poezije je jedna duboka melanholija. Ideju vodilju za razrešavanje iskušenja čoveka Ivo Andrić nalazi pod "tvrdom korom" u "vječnim, nesvjesnim i blagoslovenim baštinama djedova".