Koliko je taj kult živ i neposredan, u duši, a ne u formi i ceremoniji, vidi se iz jedinstvenog prizora kad su srpski vojnici 1912 g. stigli na Kosovo i sa suzama uzbuđenja poskidali kape, “kao po komandi“, piše Masarik, pominjući taj trenutak u svojim “Slovenskim problemima“.
Ako zaokružimo pogledom po svetskoj istoriji i potražimo paralelu našem kosovskom kultu, onda tek vidimo da je taj kult jedan neobičan i retko interesantan pojav, još uvek neobjašnjen, ali toliko zatrpan retorikom i frazama da nismo dospevali ni da se nad njim zamislimo i psihološki začudimo.
Kult smrti i vera u zagrobni život orijentalnog je porekla. Kosovska legenda kojom je obavijen jedan istorijski događaj ili period, u suštini i mnogim detaljima i nije drugo do nacionalizovana Hristijada. Žrtva-fizička smrt; pad ovosvetski za uznesenja izdaje na poslednjoj večeri. Hrišćansko verovanje postaje dramom i borbom. Žrtva treba da donese ploda, ona mora i da se potvrdi. Ali kako? Zar po hrišćanskom nauku-tek na drugom svetu? Zar negacija ovog života? Ne, tu sad daje kosovski kult ono specifično svoje. Iako se svetitelj Lazar “nebeskom privoleo carstvu“, njegova žrtva, sa ostalim junacima, donosi nov život. Misterij toga kulta osniva se na jednom dubokom zakonu kontrasta: Sećaj se smrti da se digneš u jedan viši i puniji život!“ Smrt je podstrek života.
Iz dela Karakterologija Jugoslovena