Dama s psetancetom
Anton Pavlovič Čehov je 1898. godine prilikom boravka u Jalti, gde je odseo po savetu lekara, da bi mu topla klima pomogla pri zaustavljanju uznapredovale tuberkuloze, napisao priču Dama s psetancetom (Дама с собачкой). Ova priča je objavljena 1899. godine u decembarskom broju časopisa Ruska misao i smatra se jednom od najuticajnijih priča u svetskoj književnosti.
Student
Suočen sa jakim kašljem, Anton Pavlovič Čehov je napisao kratku priču Student, dok je bio na mesečnom odmoru u Jalti, gradu za koga je smatrao da je "uvek tako dosadan". Priča koja je u početku nosila naziv U večernjim satima, objavljena je u aprilu 1894. godine u novinama Russkie Vedomosti, a kasnije iste godine pod nazivom Student u zbirci Bajke i priče. Priča Student na samo četiri strane, bila je jedna od najkraćih priča Čehova i po njegovim rečima je bila i njegova omiljena kratka priča.
Višnjik
Jedna od najpoznatijih i najigranijih drama Antona Pavloviča Čehova je poslednja dovršena drama Višnjik, napisana 1903. godine. Ova drama je prvi put izvedena nekoliko dana pre njegovog rođendana, 17. januara 1904. godine u režiji Konstantina Stanislavskog u Moskovskom umetničkom teatru, a glavnu ulogu Ljubov Andrejevne Ranjevske igrala je Čehovljeva supruga Olga Kniper.
Noć pred Uskrs
Noć pred Uskrs je jedna od malobrojnih "mističnih" priča Antona Pavloviča Čehova, koja je prvi put objavljena 1887. godine. U ovoj priči nepoznati putnik kroz razgovor sa skeledžijom, dok prelazi preko reke noć pred Uskrs, kako bi stigao u manastir doživljava neobičan osećaj u kome se tuga i sreća, vreme i večnost ujedinjuju.
Ivan Aleksejevič Bunjin - Iz pisma Antona Pavloviča Čehova
Zanimljivo je, kako A. P., kao dvadesetšestogodišnji lekar objašnjava u pismu bratu Nikolaju šta je to vaspitanje. Pismo je napisano u martu 1886.
“Vaspitani ljudi treba da zadovoljavaju sledeće uslove:
Činovnikova smrt
Anton Pavlovič Čehov u pričama često prikazuje postepeno opadanje i ciklično samo-drobljenje karaktera svojih junaka. U jednoj od svojih prvih objavljenih priča, Činovnikova smrt, koju je objavio još kao student medicine, 1883. godine u humorističkom listu Iverje pod pseudonimom Antoš Čehonte, on osvetljava ne samo fizičku smrt činovnika, već metaforički njegovu propast dok on pati zbog smrti svog dostojanstva.
Anton Pavlovič Čehov - Čovek je sam tvorac svoje sreće
- U naše doba čak je skoro čudno videti srećnog čoveka - veli jedan putnik. - Pre ćeš videti belog slona.
- Da, a ko je tome kriv? - veli Ivan Aleksejevič protežući svoje duge noge s vrlo šiljastim. - Ako vi niste srećni, sami ste krivi! Da, a što vi mislite? Čovek je sam tvorac svoje sreće. Ako hoćete i vi ćete biti srećni, ali vi nećete. Vi se uporno klonite sreće!
Ivan Aleksejevič Bunjin - O Antonu Pavloviču Čehovu
Čehov se rodio na obali plitkog Azovskog mora u sreskom gradiću, u to vreme zabačenom. Atmosfera ovog učmalog kraja verovatno je prilično uticala na razvoj njegove urođene melanholije. Čehovljevi tuga i pesimizam koji su ležali u osnovi njegove ličnosti, bili su posledica još i toga što je u njemu, kako mi se uvek činilo, bilo prilično nekavog istočnjačkog nasleđa - sudim po licima njegovih rođaka iz običnog sveta, po njihovim pomalo kosim i uskim očima i istaknutim jagodicama.
Anton Pavlovič Čehov - Ljubav
On oseti sažaljenje prema tom životu, još tako toplom i lepom, ali koji je po svoj prilici bio već blizu tome da počne da bledi i da vene, kao i njegov život. Zašto ga ona tako voli? On je uvek izgledao ženama drukčiji nego što u stvari jeste, i one su u njemu volele ne njega samoga, nego čoveka koga im je stvarala njihova uobrazilja i koga su one u svom životu željno tražile; i posle, kad bi opažale svoju pogrešku, one bi ga ipak i dalje volele. I nijedna od njih nije bila sa njim srećna. Vreme je proticalo, on se upoznavao, zbližavao, rastajao, ali nijednom nije voleo; bilo je sve što hoćete, samo ne ljubav.
Anton Pavlovič Čehov - Budite moja žena
- O, kako malo znaju oni koji nikada nisu voleli! Mislim da još niko nije opisao ljubav dobro, i pitanje je da li se uopšte i može opisati to nežno, radosno, i bolno osećanje, jer onaj ko ga je bar jednom doživeo, neće želeti da ga pretvara u reči. Čemu predgovori, opisi? Čemu izlišna leporečivost? Moja ljubav je beskrajna... Ja vas molim, preklinjem vas - izgovori najzad Starcev - budite moja žena!