Zar je moguće da on nije znao, da nije promislio koliko mu srce za ovo sve prianja? Za čim je jutros upola žalio, što je bila tiha sumnja da li je dobro postupio, to je postala žalost, pravi bol, duševna patnja, toliko gorka da mu je u više mahova nagnala suze na oči, i sam je sebi govorio da je nikako nije mogao predvideti. Ono što mu se činilo tako teško podnošljivo, ponekad i sasvim nesnošljivo, to je očevidno bila pomisao da više neće ugledati Veneciju, da je to oproštaj za svagda. Jer kako se i po drugi put pokazalo da ga ta varoš čini bolesnim, kako je i po drugi put bio primoran da je napusti bezobzirce, mora je od sada smatrati za boravište nemoguće i zabranjeno, za mesto kome nije dorastao, i gde bi bilo besmileno ponovo svraćati. Čak je osećao, ako sada otputuje, da će mu stid i prkos kratiti da ikada više ugleda voljeni grad gde ga je dvaput izdala telesna snaga; i ovaj sukob između duševne naklonosti i telesne sposobnosti učinio se njemu, koji je stario, odjednom toliko težak i važan, a fizički poraz toliko bedan, i toliko je težio da ga po svaku cenu otkloni, da nije razumeo kako mu se mogao juče tako nepromišljeno prikloniti, i odlučiti da ga ponese i prizna bez ozbiljne borbe.
Iz romana Smrt u Veneciji