Kompozicija romana Posljednji Stipančići sastavljena je od šesnaest odlomaka od kojih su prva dva i poslednja dva povezana istom temom, već osiromašenim ženama porodice Stipančić.
Na početku romana Vjenceslav Novak čitaoca uvodi u skoro razoren dom, u sirotinju i nemaštinu u kojoj provode svoje odbrojane dane majka i kćerka, Valpurga i Lucija, a zatim se vraća u vreme kada su Stipančići bili slavni, bogati, obesni senjski patriciji. Ovu obest prikazuje u liku Ante Stipančića, sina jedinca bogatih roditelja kome je bila namenjena vojnička karijera, a postao je samo natporučnik. U svojoj četrdesetoj godini on se vraća u svoj Senj da živi od nasledstva i ženi se šesnaestogodišnjom nežnom i naivnom devojkom Valpurgom iz ugledne, ali ne tako bogate porodice. Njegov život nije nikada bio ispunjem milovanjem i zanosom i bio je grub, bezočan, ohol, za razliku od žene koja je bila sva nežnost i ljubav. Te osobine oni prenose na decu, sina Jurja i kćerku Luciju. Sva Antina osećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bili su preneti na Jurja. On želi da njegov “veoma inteligentan“ sin produži staru lozu i šalje ga na školovanje u Beč, a za kćerku nije hteo da odvoji ni malo novca za školovanje. Zato on troši mnogo novca na sina upropašćujući imanje, koje se stalno osipa i spreman je da priđe svakoj stranci od koje bi imao više koristi. Na kraju uništen moralno i materijalno, slomljen fizički i psihički on umire ostavljajuću ženu i kćerku u krajnjoj bedi. Svojim lakoumnim životom Jurij sebe i svoju porodicu dovodi do prosjačkog štapa ne mareći nakon očeve smrti ni za bolesnu sestru, ni za majku koje žive u najgoroj bedi i to sve zbog njega. Sestra umire od bolesti, a majka kao prosjakinja u najvećem siromaštvu.