Artnit

Četvrtak, 10 Juli 2014 13:48

Ipolit Ten - O Džordžu Gordonu Bajronu Istaknut

Teodor Žeriko - Portret lorda Bajrona Teodor Žeriko - Portret lorda Bajrona

On je, dakle, bio pesnik, ali na svoj način, način čudan, sličan načinu na koji je živeo. U njemu je bilo unutrašnjih bura, lavina ideja koje su nalazile oduške samo u pisanju. "Pobeći od samoga sebe, to je uvek bila moja prava, moja najviša, moja jedina pobuda za škrabanjem hartije i objavljivanjem. Objavljivanje je produžavanje istoga dejstva pomoću kretanja koje ono daje duhu koji bi bez toga opet ostao sam sa sobom."

Pisao je, kaže na drugom mestu, "što mu osećanja prevrše, iz strasti, iz zanosa, iz mnogih razloga, ali nikad iz računa", i skoro uvek neverovatnom brzinom. Gusara za deset dana, Verenicu iz Abidosa za četiri dana. Za vreme štampanja dodaje, ispravlja, ali ne prerađuje. "Rekao sam vam već da nikad ne mogu da prerađujem. Ja sam kao tigar: ako promašim prvim skokom, vraćam se mumlajući u svoju džunglu; ako izvršim tačan skok, on je uništavajući." Bez sumnje, on skače, ali ima svoj lanac: nikad ni u najlagodnijem poletu svojih misli on se nije oslobađao sebe. On sneva o sebi i vidi svuda samo sebe. To je bujica koja ključa, ali koju okružuju hridine. Ne postoji tako veliki pesnik sa tako skučenom uobraziljom. On se nije mogao preobratiti u drugoga. On u svoje stihove stavlja svoje bolove, svoje pobune, svoja putovanja tek nešto preinačena ili doterana. On ne pronalazi, on posmatra; ne stvara, već prepisuje. Njegova kopija je suviše crna, ali je kopija. "Ja ne mogu da pišem ma o čemu, kaže on, bez ikakvog ličnog iskustva i bez istinitog osnova." U njegovim pismima i beležnici naći ćete skoro od reči do reči njegove najupečatljivije opise. Zauzeće Ismaila, Don Žuanov brodolom razvijaju se korak po korak prema dvema pričama u prozi. Kao što mu samo zazjavala mogu pripisivati zločine njegovih junaka, isto tako samo slepci ne mogu da vide u njemu osećanja njegovih ličnosti; to je u tolikoj meri istinito da je, uopšte uzev, stvorio jednu jedinu ličnost. Čajld Harold, Lara, Đaur, Gusar, Manfred, Sardanapal, Kain, njegov Taso, njegov Dante i ostali uvek su isti čovek, naslikan u raznim kostimima, u više pejzaža, sa različitim izrazima, ali kao što to rade slikari kad menjanjem odela, dekora i držanja izvlače iz istog modela pedeset portreta. Bio je i suviše obuzet sobom da bi se zaneo čim drugim: stalna ukočenost volje sprečava gipkost duha; njegova snaga, uvek usredsređena na napor i upravljena ka borbi, ograničila ga je na samoposmatranje i svela ga da uvek stvara samo epopeju svoga sopstvenog srca.

Iz dela Ipolit Ten - Eseji

Pročitano 5104 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Ipolit Ten - O Džordžu Gordonu Bajronu