Bio je visokog stasa, krupniji nego što sam to pretpostavljao na osnovu fotografija. U fizičkom pogledu je bio sasvim po meri svog duha. Odavao je utisak osobe koja zrači zdravljem. Od tog časa, pa sve do njegove smrti, u fizičkom smislu sam ga doživljavao kao najbolju moguću reklamu njegovog sopstvenog stava prema životu. Oči su mu bile veće nego na fotografijama; uvek žive, nimalo ozbiljne, iskrile su nekim obešenjačkim duhom i veselošću. Lepezasta šara finih bora u uglovima njegovih očiju sigurno nije potekla od uživanja u sunčanju, već je bila posledica čestog uživanja u smehu.
Nije ličio na lekara, ni na profesora, a nije mi delovao ni kao tipičan Švajcarac. Odevao se prilično nemarno. U stvari, bilo je nečeg engleskog u njegovoj pojavi. Nosio je smeđi Harisov mantil od tvida, laku kariranu sportsku košulju, vunenu škotsku mašnu, vuneni prsluk, sive flanelske pantalone i braon cipele. U ruci je držao lulu iz koje je davno zaboravio da povuče dim.
Iz dela Jung i priča o našem dobu