Aristotelovo učenje o vrlini
Učenje o vrlini Aristotel je izložio u delu Nikomahova etika koje je posvetio svom sinu Nikomahu. U njemu posebno ističe da on ne pronalazi objašnjenje vrlina, već da samo artikuliše objašnjenje koje je implicitno u mišljenju, iskazima i postupcima jednog obrazovanog Atinjanina. Pri tome on želi da bude racionalni glas najboljih građana najboljeg grada države.
Aristotel - Cilj političke nauke
Ako sad za ostvarljive zadatke postoji takav cilj da mu težimo zbog njega samog, dok sve ostalo želimo samo s obzirom na taj cilj, i ako ne preduzimamo svaku stvar s drugim ciljem pred očima - što bi se tako produžavalo u nedogled dok bi naša /životna/ želja ostala neostvarena i uzaludna/ - takav cilj /kome se teži zbog njega samog/ morao bi nesumnjivo da znači dobro po sebi, i najveće dobro.
Aristotel - O pravdi i pravičnosti
Govoreći o pravdi, kao prvoj vrlini Aristotel je stvorio sistem koji je imao veliki uticaj na kasniju etičku misao. U Nikomahovoj etici on ističe da su u pravednosti "skupljene sve kreposti", a kasnije proširuje to svoje gledište i, praktično, govori o dva različita smisla pravde.
Aristotel - O sreći
Grčki filozof Aristotel u Nikomahovoj etici kaže da iako se svi slažu s tim da se sreća može definisati kao najveće dobro, traži da se ipak jasnije odredi šta je ona u stvari. U ovom delu on raspravlja o tome šta je ljudska sreća: u I knjizi na početku, u kontekstu rasprave o tome šta je najviše ljudsko dobro, i na samom kraju, u X knjizi. Ali šta je sreća? Aristotel preispituje kritički sve ono što ljudi podrazumevaju kada govore o sreći kao najvišem dobru i definiše sreću kao autarkeju.