Jovan Skerlić - O pripovedanju Stevana Sremca
Sav interes Sremca, sva vrednost njegova, to je u tipovima, u živim opisima inače uvek zanimljivih ličnosti. Nijedan naš pripovedač nema toliko i tako živih ljudi, ličnosti sa toliko života, bez ičega apstraktnoga i fiktivnoga. U Ivkovoj slavi on je dao tako izrađene tipove da su ostali popularni i van književnosti i da će ostati živi kao najbolje kreacije cele naše književnosti. Svaka od ličnosti koja dolazi na Ivkovu slavu, i ono desetak reči koje kaže, ima određenu fizionomiju, potpunu osobenost. To je cela jedna galerija tipova, vaskrsavanje celog jednoga sveta, i ništa nije razumljivije no veliki uspeh ove velike i dobre knjige: u nekoliko godina dva izdanja i dve dramatizacije.
Jovan Skerlić - O Koštani
Kada se zavesa podigla, pojavio se buljuk belih Vranjanki. Šalvare su zašuštale, dukati zazveckali, i zapevalo se Šano, dušo Šano... Ja pomislih da ćemo imati da gledamo nešto kao Đido, Riđokosa, Potera, niz šarenih "slika iz narodnog života", sa mnogo pesama i igara, i sa obaveznom svadbom na kraju. Ali, ukoliko se radnja razvijala, tragični karakter se sve više ispoljavao: poslednji čin, koji se ipak svršava svadbom, mrtvački je tužan. Za četiri čina čoveku ostaje srce stegnuto, i nije u stanju da se nasmeje. Da je Bora Stanković sledovao primeru dobrih starih dramatičara naših, on bi svoj komad, u živopisnom dijalektu svome, nazvao Koštana ili Žal za mladost.
Jovan Skerlić - Dogmatička kritika
Osnovna mana dogmatične kritike jeste što sva njena zgrada postoji na vrlo trošnnom temelju. Ona uzima ukus i ideje jedne izvesne epohe, jedne izvesne književnosti, i primenjuje ih kao apsolutne zakone duha ljudskog, kao nepromenjiva pravila lepoga koja važe za sve ljude, za sva mesta, za sva vremena.