Isidora Sekulić - Ne prolazi toliko vreme koliko prolazi čovek
Moderan veliki grad ima u progresu svom nešto od kamena koji se oteo iz praćke. Možda niko nije hteo ni zamišljao čudovišni grad od osam miliona stanovnika, od kojih najveći deo ne može svoj stan i svoju radionicu da veže i primakne ni logično ni čovečno. London je džungla, stanovnici njegovi su nomadi. Celog života, s malim koferčićima u ruci, tiskaju se i guraju po nekoliko sata dnevno u prljavim i tužnim prevoznim sredstvima, tamo-amo, amo-tamo. Vapaj njihov je: brzina! veća brzina!
Isidora Sekulić - Putovanje je nagon divan i problem opasan
Otići, to je mahnita nostalgija u čoveku, urođen nagon kojem se jedva odoleva. Daljina vuče, vijugava putanja vuče, more vuče, planina usisava. Vuče ono što volimo, vuče ono čega se bojimo. Deca rano slute putovanje: beže od kuće, od škole, beže "u svet". Zreo čovek hteo bi da je večeras makar za mikron drugde i dalje, nekim iskustvom osveženiji, potencijalniji no što je bio jutros.
Isidora Sekulić - Luksemburški park
U baštu i u crkvu najbolje je ući pošto ste se zamorili dugim hodanjem ili mučnim razmišljanjem. Na teškom putu života čekaju čoveka ta dva odmorišta, cveće i Božja kuća.
Pesnik Rembo kazao je negde: "U šumi, čujete pticu da peva, stanete i pocrvenite." Da li je mislio na rumenilo želje ili na rumenilo stida? Možda na jedno i na drugo. Koliko više razloga ima čovek da porumeni pred cvećem! Najljupkija lepota i svetačko umiranje. Crkva se može oskrnaviti, cveće se ničim ne može poniziti ni uprljati.
Bure
Prvu zbirku pripovedaka Saputnici, koja nalikuje na pripovednu vrstu ispovednog dnevnika Isidora Sekulić objavljuje 1913. godine. Pripovetka Bure, koja je napisana u prvom licu jednine je prvi deo od pet delova iz ove zbirke. U njoj je naslikana devojčica koja živi u svom svetu, starom buretu u kome ruši geografske granice i mašta, a kada se to bure uništi shvata šta je smrt i uočava prolaznost života, jer "ima neko prokletstvo da ništa voljeno ne može ostati".
Isidora Sekulić - Hoću li, Bože, i ja onom putanjom sviju?
Carstvo strasti! Vrtlog slasti! - navodila je u sebi podrugljivo. - I posle mir. Mir nad potrošenim čovekom. Koji nema više lepota u sebi, da bi mogao praviti carstvo, i nema više snaga u sebi, da bi mogao praviti vrtlog... Ne. Nikada. Mir mora stojati na celim i zdravim snagama nemira. Na oluju mora stojati. Kao što crkva stoji na zemlji, koja je rat, bratoubistvo, blud, mehana i zelenaška jazbina...
Kronika palanačkog groblja
Kronika palanačkog groblja, druga zbirka pripovedaka Isidore Sekulić objavljena je skoro tri decenije posle prve, 1940. godine, a dopisana 1958. godine. To je slikovita hronika o uzaludnosti i jalovosti nedoživljenih života i sveopštoj prolaznosti, koja na trenutke postaje optužba protiv palanke i sputavanja života. Pripovetke se odvijaju na psihološkoj i etičko-ontološkoj liniji i u njima su opisane sudbine ljudi i porodica, večita traženja, prolaznost i smrt.
Isidora Sekulić - Vojvodina
Vojvodina ima neku lenu i zagledanu kontemplaciju, neko nemarno rasuđivanje o svojim, manje ili više zlim, nacionalnim i društvenim prilikama, i neko uobičajeno propuštanje i zakašnjavanje. Vojvodina je troma, učmala, retko se vetri, i malo je osetljiva za one akutne bolesti koje su revizija svakog organizma. A svoje kronično zlo snosi, ne znajući koliko je, i uzimajući ga sa šaljive strane. Jer Vojvodina još ima snage, humora i otpora.
Isidora Sekulić - O stilu našeg života
Govoriti o stilu, dakle, znači govoriti o psihi, filosofiji, karakteru, i istoriji celoga naroda. Ali kako su kod nas i psiha i filosofija i karakter i istorija još u jeku formiranja i razvijanja, to, govoriti o našem stilu, znači govoriti o intimnom životu i o intimnim mukama našim.
Isidora Sekulić - O Milutinu Bojiću
Za Milutina Bojića važi reč naše narodne tužbalice: Juče u dom, danas u grob. Živeo je svega dvadeset pet godina, od 1892. do 1917, kada je za vreme svetskog rata umro u jednoj solunskoj bolnici od tuberkuloze i ostao da leži u tuđoj zemlji.
Isidora Sekulić - Sluh, sa memorijom, najveći je usamljenik u čoveku, najotmenija ćutalica u čoveku
... Od organa čovekova za sluh ne vidi se ništa suštinsko. Kao pri glasnogovorniku truba i šešir, vidi se samo školjčica, sabirač talasa i sadržitelj naročitih živaca. Ušne školjke u životinje su pokretne, signalno pokretne, stresaju se, prate njisak, vrisak, skok, zločin koji se kod životinja ne zove tim imenom. Panter fotografisan u momentu kad u šumi raskida žrtvu, ima zgužvane ušne školjke. Zašto? Sluh naš je utekao duboko u glavu, blizu, sasvim blizu centru života i svesti...