Barok se u književnosti prvo javlja u Španiji pod nazivom gongorizam (po piscu Luisu de Gongori), zatim u Italiji gde ima naziv marinizam (po pesniku Đan Batisti Marinu), u Engleskoj kao jufjuizam po romanu Jufjuis, Džordža Lilija, u Francuskoj kao preciznost (po Molijerovoj komediji Smešne precioze).
Književnost baroka dala je nove oblike književnog stvaralaštva. Javljaju se pisci koji su delima dali nove neuobičajene forme. Neobičnost se postiže čudnim i originalnim izrazima i stilskim sredstvima. Neguju se svi oblici književnosti poezija, proza i drama. Stvara se i nova, neobična poezija koja izražava slobodno osećanje i koju karakteriše čudna forma. U poeziji prevladavaju sonet i epigram, a a lirska pesma je sa temom ljubavne boli i prolaznosti ovozemaljskog života i zemaljskih vriednosti. Teme istorijskih epova, koji treba da pouče u duhu hrišćanstva su iz nacionalne istorije. U prozi dominiraju viteški i pikaški romani. Glavna tema drama je sukob pojedinca i društva. Nastaju melodrama i opera.
Opšte odlike književnosti baroka su blistavost i snažni izrazi slike, neobičnosti, kontrast i metafora, pesničke figure antiteza, antimetabola, oksimoron, paradoks, hiperbola, groteska, apsurd, kao i obilje reči i detalja. Ovaj stil u književnosti je literaturi dao upečatljivo obeležje u jednom čitavom istorijskom periodu. Značajniji evropski književnici baroknog razdoblja bili su Luis de Gongora, Pedro Kalderon de la Barka, Đan Batista Marino, Džon Milton.