Ali znam da će uvek između mrtvih i živih postojati tajanstveni razmak čija nam je priroda nepoznata te i najobavešteniji među nama o smrti znaju koliko i usedelica o ljubavi. Ako se smrću postiže neko unapređenje, ne poričem Konradu tajanstvenu prednost u rangu. A Sofija mi je potpuno iščilela iz glave. Kao što žena s kojom se rastanemo na ulici gubi svoju individualnost sve više što je dalje i izdaleka je samo jedna od prolaznica, uzbuđenja koja mi je donela gubila su se u daljini u beznačajnoj običnosti ljubavi; ostala mi je samo jedna od onih bezbrojnih uspomena pred kojima čovek slegne ramenima kad na njih naiđe u dnu sećanja, kao pred mutnom fotografijom snimljenom nausprot svetlosti prilikom već zaboravljene šetnje. Otada se slika pojačala potapanjem u kiselinu. Bio sam iscrpljen; nešto kasnije po povratku u Nemačku proveo sam mesec dana u spavanju. Čitav kraj ove priče protiče za mene u atmosferi koja nije ni atmosfera sna ni more, već teškog spavanja. Spavao sam stojeći, kao umoran konj. Ne pokušavam ni najmanje da se branim neodgovornošću; zlo koje sam možda učinio Sofiji učinjeno je odavno i najusmerenija volja ne bi tu mogla ništa da doda. Sigurno je da sam u tom poslednjem činu bio samo sumanuti statista. Reći ćete mi da je i u romantičnim melodramama bilo nemih i upadljivih uloga dželata. Ali imam vrlo jasan utisak da je Sofija od izvesnog trenutka uzela svoju sudbinu u svoje ruke i znam da se ne varam, jer sam ponekad podlo zbog toga patio. Kad već nije imala ništa drugo, ostavimo joj bar odluku o njenoj smrti.
Iz romana Završni udarac