Dođe niotkuda... možda još u gimnaziji... Ispoljava se kao blebetanje u prazno. Prava mržnja, ona koja čoveka ispuni još u mladosti, bude potisnuta negde duboko. Kad dobije zaposlenje, i ostane bez odbrane, takva mržnja se izgubi. Uspeva mu da je uguši. Međutim, u dubini njegovog bića, preostane je dovoljno. Izbijaće iz njega. Kapaće na zemlju u dovoljnoj količini da sve zatruje. Ti ljudi, ti mrtvaci rađaće na površini zemlje sve same gadosti.
Svake večeri, kada se vratim kući, keva me pita da me nisu, slučajno, već otpustili... Uvek je bila spremna na najgore. Dok jedemo supu, ponovo o tome pričamo. Tema je bila neiscrpna. Hoću li ja ikada početi da zarađujem za život?...
Takvi naši razgovori, dok se hleb nalazio na stolu, delovali su užasno na mene. Jedva sam se usuđivao da zatražim parče hleba. Žurio sam da završim s jelom. I moja majka je jela brzo. Međutim, ja sam je nervirao.
“Ferdinande! Opet ti! Uopšte ne gledaš šta jedeš! Gutaš, ne žvaćeš! Proždireš hranu kao pas! Pogledaj na šta ličiš! Providan si! Zelen!... Šta ti misliš? Na takav način nikada se nećeš oporaviti! Činimo za tebe sve što možemo, a ti upropastiš sve što pojedeš!“
Iz romana Smrt na kredit