Neka ga je djevojka pitala da li vjeruje u posebno proviđenje i umjesto da je odgovorio sa nekoliko riječi, govorio je čitav sat. Rekao je da ne vjeruje u Boga, ali da su sve stvari predodređene, svaka sitnica. Ako netko za večeru pojede luk, jede ga zato jer ga mora jesti. To je bilo predodređeno pre milijardu godina. Ako šetate ulicom i spotaknete se o kamenčić, bilo je suđeno da ćete pasti. Sebe je opisao kao fatalistu. Bilo je suđeno da dođe u naš grad, mada je izgledalo slučajno.
Govorio je predugo; ipak je poslije toga slijedila diskusija. "Zar ne postoji nešto što se zove slučajnost?" upita netko, a on odgovori: "Ne postoji slučajnost." "Ako je tako", upita drugi, "kakva je svrha rada, učenja? Zašto učiti zanat, podizati djecu? Pa, napokon, zašto pridonositi cionizmu i zašto agitirati za jevrejsku domovinu."
"Onako kao što je napisano u knjigama sudbine, tako to mora biti", odgovorio je Benjamin Švarc. "Ako je suđeno da netko otvori dućan i bankrotira, on to mora učiniti. Svi napori koje su ljudi činili bili su također sudbina, jer slobodan izbor nije ništa drugo već iluzija." Diskusija je trajala do kasno u noć i od tada su ga nazivali Fatalistom... Nova je riječ pridodana gradskom vokabularu. Ovdje svatko zna što je to fatalist, čak poslužitelj u sinagogi i podvornik sirotinjskog doma...
Iz pripovetke Fatalist
