U polje psihijatrijske semiologije pojam klaustrofobije je uveo Bendžamin Bol 1879. godine. Ovaj pojam je izveden iz latinske reči klaustruma što znači zatvoreno mesto i grčke reči fobos što znači strah.
Za Sigmunda Frojda klaustrofobija je jedna od fobija lokomocije, slična agorafobiji. Njen metapsihološki status se razvijao zajedno sa razvojem njegovih teorija anksioznosti i nastajanjem fobija. U početku ju je smatrao jednim od hroničnih simptoma neurastenije, a kasnije je razlikovao zajedno s drugim fobijama od opsesija, da bi je na kraju povezao sa histerijom teskobe.
Klaustrofobiju mogu pokrenuti mnoge situacije ili stimulacije, kao što su na primer prepuni liftovi, sobe bez prozora ili sa bravom izvan, hotelske sobe sa zatvorenim vratima i zatvorenim prozorima, mali automobili i odeća sa uskim okovratnikom. To uslovljava razvijanje tehnika izbegavanja zajedno sa kontrafobičnim ponašanjem (kretanje u pratnji druge osobe, nošenje ključa) ili modifikacijama ponašanja (otvaranje vrata i prozora, sedenje blizu izlaza).
Pojava klaustrofobije pripisuju se mnogim faktorima, kao što su smanjenje veličine amigdale, klasično kondicioniranje ili genetska predispozicija za strah od malih prostora.