Aleksa Šantić je pesmu Ostajte ovdje napisao 1896. godine kada su se Hercegovci masovno iseljavali. Prva strofa, koja postaje i poslednja strofa, počinje rečima Ostajte ovdje, čime se naglašavaju snažna osećanja i rodoljublje.
Pesnik moli Hercegovce da se ne sele sa rodnog tla. Razloge zbog kojih ne treba da to čine, izlaže poetski na veoma efektan način. On poistovećuje rodno tlo sa majkom, a zatim retorskim pitanjem: "Od svoje majke ko će naći bolju?!" obesmišljava sve ono zbog čega bi se trebalo seliti. Šta to u kamenitoj Hercegovini ima, pored teškog života, što se na drugim prostorima ne može naći? Razlozi, kojima Šantić želi da zaustavi napuštanje rodnih ognjišta, izrečeni su u pesmi, jednim ritmom koji budi i osvešćuje, ističe se vrednost ljubavi kojom su ljudi okruženi u svom krševitom zavičaju. Jer, ko može da ode i ostavi majku samu da plače za svojim čedom? Ko može da napusti zavičaj u kome ga "svako poznaje i voli" i ode u daleku zemlju u kojoj ga "niko poznati... neće"? Ko može da ode odavde gdje nam "svako bratski ruku steže" i ode u tuđi svijet gdje za njega "pelin cvjeta"? Zato treba ostati na rodnom tlu, jer "sunce tuđeg neba" ne grije kao ovo u zavičaju, jer su gorki "zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije..." Oskudni zalogaji zavičajnog hljeba, natopljeni toplinom i ljubavlju bližnjih, predstavljaju vrednost koja se ne može naći ni u jednoj drugoj zemlji.
Ostajte ovdje je pesma puna naboja i nacionalnog zanosa kojom su nebrojeni iseljenici ispraćani i koje se mnogi ljudi sete u tuđini, kada ih nostalgija za starim domom i krajem uznemiri. Dok čita njene tužne, iskrene, ali uzvišene stihove čovek oseća, ne samo da je deo zemlje i naroda, već da su i zemlja i narod deo njegove duše.
