Više no ma gde drugde, izvesnije nego na licu zemljinom, izgledalo mi je da smo ona i ja živeli, kao jednim životom, ona i ja, kao jednim novim životom, u dubinama muzike, gde je tačnost i određenost, i to je bila muzika koju smo zajedno slušali, na koncertima, i muzika koju smo zajedno slušali, jer smo bili zajedno, koja nikad nije bila ni napisana niti ju je neki orkestar ikad svirao.
I zato mi je izgledalo neverovatno da je naša stvarnost bila samo stvarnost supstance, mesa i krvi i kostiju, naša smrtnost na zemlji, naša uobličena i oživotvorena supstanca u tom gradu, u to vreme, Mirino odeveno telo i moje vlastito, i svako od tih dvaju tela bespomoćno je želelo jutro na zemlji, dan našeg početka, dan dolaska vremena, da dokaže našu bezvremenost, i šetajući s njom svake večeri oboleo bih i zanemeo od te dečačke čežnje, i satima bismo hodali po čitavom gradu, pokušavajući da razumemo ono o čemu smo mogli misliti ili nadati se, - jer tako smo se mnogo voleli, - pokušavajući da razumemo šta je smisao takve ljubavi.
Iz priče Pri zalasku sunca