U grad je ušao na mestu poznatom kao Porta del Popolo, prošavši kroz drevne gradske kapije, a odatle je krenuo ka Marsovom polju. Marsovo polje je tada, baš kao i danas, predstavljao gusto naseljenu gradsku četvrt ispunjenu uzanim vijugavim stazama i senovitim pasažima koji su često vodili ka prostranim, otvorenim, osunčanim trgovima. Veće ulice, kao što su Via del Korzo i Via di Ripeta, bile su prekrivene kaldrmom, ali je većina drugih ulica bila nepopločana, prašnjava u leto i blatnjava u zimu. Na sve strane su se mogli videti prosjaci, predskazivači sudbine, žongleri, putujući svirači, skitnice, hodočasnici, iskušenici i, naravno, sveštenici u crnim mantijama. Ulice su odjekivale od beskrajne kakofonije glasova koji su govorili raznim jezicima i dijalektima. Bio je to grad neprijatnih i ustajalih mirisa u kome su se svakog jutra nokširi praznili kroz prozore koji su gledali na ulicu, a hrpe odbačenog povrća trulile na zemlji oko gradskih tržnica. Psi lutalice su tumarali oko mesarskih i ribarskih tezgi, preturajući po krvavim ostacima i boreći se sa rojevima muva.
Ako je verovati rečima slikara Đovanija Baljonea, Karavađo je po svom dolasku u Rim živeo kod jednog kolege slikara, poznatog kao Lorenco Sicilijanac, " čija radionica beše puna grubih i nedovršenih dela". Po jednom drugom prikazu, koji potiče od lekara po imenu Đulio Mančini, koji je takođe poznavao Karavađa, on je iznajmio sobu kod izvesnog Pandolfa Pučija, koji je bio nadzornik posluge u kući rođaka bivšeg pape. Puči se, po Mančinijevim rečima, veoma loše ophodio prema slikaru, terao ga da radi "neprijatne poslove" i hranio ga isključivo povrćem. Da bi mu se odužio za skučenu sobicu na tavanu i bednu hranu, Karavađo je za njega slikao kopije religijskih motiva kakve su se u to vreme mogle kupiti za nekoliko srebrnjaka na tezgama poređanim duž rimskih ulica ili na Pjaca Navona.
Iz knjige Izgubljeni Karavađo