I, oh Bože, ćelije ispod vode, pod Mostom uzdaha; ćelija u koju je kaluđer dolazio u ponoć da ispovedi političkog prestupnika; klupa na kojoj je ovaj bio udavljen; užasna mala zasvođena odaja u kojoj su ga vezivali u vreću i skrivena, zasvođena vratanca kroz koja su ga žurno unosili u čamac i odnosili da ga potope tamo gde se nijedan ribar nije usuđivao da baci svoju mrežu; i sve to prikazuju pri svetlosti buktinja koje trepću i podrhtavaju, kao da se stide da gledaju sumornu pozornicu tužnih užasa; sve ove stvari, mada su otišle u nepovrat, ipak uznemiruju krv u čoveku, kao velika nepravda ili strast ovoga trenutka. Imajući na umu ovo, kao i muzej u kome se nalazi jedna soba puna užasnih instrumenata za mučenja kakve bi i đavo u zapalenju mozga jedva mogao da izmisli, stotine papagaja recituju čoveku, usmeno i pismeno, čitave sate o degeneraciji vremena u kome se gradi železnička pruga preko mora kod Venecije; umesto da se spuste na kolena, trućala, i da zahvale nebu što žive u vremenu kada se od gvožđa prave pruge, umesto rešetaka za zatvore i mašina za zabijanje zavrtnja u lobanje nevinih ljudi. Tako mi Boga, skoro bih mogao da postanem krvoločan i da pobijem papagaje sa našeg ostrva sa isto toliko malo griže savesti sa koliko je Robinzon Kruso ubijao papagaje na svom.
Iz knjige Čarls Dikens - Pisma