U narodnoj epskoj pesmi Musić Stevan opeva se spremnost srpskih junaka da pođu u boj. Musić Stevan se sprema za boj na Kosovu i seća se teške kletve kneza Lazara, kojom proklinje svakog Srbina koji ne dođe na boj na Kosovo. Njegova ljuba, koja je videla "zao sanak", pokušava da ga zadrži. Međutim, Musić Stevan se nije bojao smrti, želeo je pre junačku smrt, nego da na njega padne sram izdaje i teška Lazareva kletva. Zato kreće sa svojim slugom na Kosovo, a svojoj ljubi kaže da će se vratiti "kad ogrije od zapada sunce".
Musić Stevan na Kosovu susreće Kosovku devojku, koja nosi dva zlatna kondira, a pod pazuhom klobuk svile bele. Ona mu priča da reka Sitnica nosi konje i junake, nosi srpske bele klobuke, turske kape i bele čalme. U klobuku koju mu daje Musić Stevan prepoznaje da je "od mojega čestitoga kneza" i kaže: "Na meni je ostanula kletva od mojega čestitoga kneza." On vraća klobuk i daje joj tri zlatna dukata.
Kosovska bitka je svuda izgubljena i iz njenog poprišta izviru snažna osećanja privrženosti slobodi i uzdignutost herojstva. Iako shvata da je stigao kasno na Kosovo, kada je bitka već bila rešena Musić Stevan, ipak odlazi u boj želeći pre junačku smrt i herojski gine. Na taj način on dostojanstveno izvršava moralna načela koja su nosili i izražavali učesnici Kneževe večere. Na Kosovu se nije branio od smrti, nego od izdajstva. Poginuo je čim je njega pobedio.