Na slici Drvo vrana je prikazan hrast usred drugog trulog drveća. Njegovo stablo je uništilo vreme i ono stoji kao stražar, ukorenjeno u humku hunskog ratnika koji je poginuo braneći svoju domovinu od invazije rimskih legionara pre mnogo vekova. Ono simboliše uzaludnu slavu heroja koji je tu sahranjen. Iznad njega leti jato vrana, a samo je nekoliko smešteno čvrsto na njegovim granama. Vrane, panjevi, ostaci drveća i grane sa pretećim oblicima su simboli smrti i nesreće. Stablo hrasta je izdržalo test vremena i traje uprkos svemu što je majka priroda bacala na njega. I na ovoj slici suvo stablo je prirodni vizuelni elemenat koji nosi tugu, osećanje bliskosti sa smrću, kao i čežnju za bekstvom od stvarnosti.
Linije na nebu su poput proređenih grana drveta i izražavaju duševno stanje. Putanje vrana i grane drveća su lišene simetrije. Vrane dodaju osećaj misterije, pa čak i očaja, i neke kao da nestaju u pejzažu slike. Stvara se utisak da se prelama nečiji očajni krik celom slikom. Osvetljen pejzaž u pozadini sa ostrvom simboliše hrišćansku nadu u večni život.
Kaspar David Fridrih je sa nekoliko posebnih izražajnih sredstava uspeo da kod posmatrača izazove stanje melanholije: dajući prednost senkama nad svetlošću, slikajući kvrgave i polomljene grane, slikajući stablo u kontrasvetlu, što znači tamno naspram svetle pozadine, letom crnih vrana, simbola tuge.