Tomas Bernhard - Svoju zemlju doživeo sam kao perverznu pustolovinu, kao strahovitu zadrtost
Sanjao sam Austriju, i to veoma intenzivno, budući da sam odande utekao, Austriju kao najružniju i najbedniju zemlju na svetu. Sve što su ljudi u toj zemlji vazda smatrali lepim i divljenja vrednim, zapravo, ružno je i bedno, vazda odvratno, i u toj Austriji nisam našao ni jednu jedinu stvar koja bi uopšte bila prihvatljiva. Svoju zemlju doživeo sam kao perverznu pustolovinu, kao strahovitu zadrtost. Sve sami grozomorno unakaženi gradovi, zastrašujući predeo i ništa drugo, a u tim unakaženim gradovima i tom zastrašujućem predelu, ljudi - prosti, prevrtljivi i podli.
Tomas Bernhard - Nikada nisam imao ni oca ni majku, ali Mišela de Montenja zato jesam, oduvek
Montenja sam oduvek voleo kao malo kog. Oduvek sam hrlio svom Montenju, kad god bi me spopao smrtni strah. Montenj me je usmeravao i navodio, pa i vodio i zavodio. Montenj je oduvek bio moje spasenje i moje izbavljenje. Kada sam na kraju u sve druge izgubio poverenje, u svoju nepregledno veliku filozofsku porodicu, koju bih jedino mogao da opišem kao nepregledno veliku francusku filozofsku porodicu, u kojoj je oduvek prisutna bila samo nekolicina nemačkih i italijanskih rođaka, koji su, moram reći, svi rano preminuli, kod svog Montenja oduvek sam bio kao kod kuće.