Vanjka pređe očima preko tamna prozora, u kome je titrao odsev njegove sveće, i jasno zamisli svoga dedu, koji je služio kao noćni čuvar. Sada on sigurno stoji kod kapije, žmirka očima, mlatara rukama i ježi se od zime...
Vanjka je uzdahnuo, zamočio, pero i nastavio pismo:
"A juče sam dobio batine. Gazda me je izvukao za kosu u dvorište i tukao me kaišem zato što sam ljuljajući njihovo dete slučajno zaspao. Maločas me je udario kalupom po glavi te sam pao i jedva došao k sebi. A jednoga dana ove nedelje gazdarica mi je naredila da očistim haringu, pa sam počeo od repa, a ona uhvati ribu, pa mene ribljom glavom po njušci..."
"Dragi deda, tako ti Boga, uzmi me natrag kući na selo, jer ne mogu više izdržati. Klanjam ti se do zemljice crne, vodi me odavde, inače ću umreti... Drobiću ti duvan i moliću se Bogu za tebe. Preklinjaću upravnika da me uzme da mu čistim čizme... Smiluj mi se nesrećnom siročetu, jer me svi biju, i gladan sam, a kako mi je tegobno, ne da se ni izreći: samo plačem."
Iz priče Vanjka