Prva strofa pesme Čudesni svitac počinje prikazom tihe letnje večeri koju "zapali polja svitaca roj". Pesnik se obraća čitaocu i zna da i među svicima treperi onaj koji je njegov. On želi da u roju svitaca svako nađe najvećeg i najsjajnijeg koji će biti samo njegov, ali sumnja da će ikad moći da pruži prst i kaže - taj je. Jer, svitac je za mnoge nevidljiv i pesnik poručuje: "Možda ti baš sada prođe kraj lica misleći da je suncokret žut."
Svitac je simbol unutrašnje svetlosti, lepote, duhovnosti ali i inspracije, nade, ideja. U pesmi Čudesni svitac on postaje simbol svetlosti koja svakog čoveka vodi u zavičaj. Zato pesnik kaže: "Da ti nije tog tajnog svica, ti nikada ne bi pronašao put." I ma gde da čovek "svije gnezdo" svuda će njegov svitac da treperi "ko zlatni cvet", i kada ga njegov sjaj zagolica videće majku i rodni kraj. Jer, "svako srce ima svog svica, svoju livadu, reku i gaj!"