Pre toga sam zarađivala za život obavljajući sporedne poslove za novine, izveštavala sam čas sa izložbe magaraca, čas sa venčanja; zaradila sam nekoliko funti adresirajući, čitajući starim gospođama, praveći veštačko cveće, učeći slovima decu u obdaništima. To su bila glavna ženska zanimanja pre 1918. Mislim da nije potrebno detaljno opisivati tegobe tog posla, jer verovatno poznajete žene koje su ga radile; niti kako je teško preživeti od onoga što zaradiš, jer ste možda to iskusile. Ali ono što me je još teže pogodilo, i prema čemu ni danas nisam ravnodušna, jesu strah i gorčina kojima su me ti dani prosto otrovali. Prvo, stalno radiš posao koji ne voliš, i radiš ga kao rob, uz laskanje i ulagivanje koje možda nije uvek neophodno, ali tebi se čini da jeste, jer je cena rizika previsoka; i drugo, pomisao da onaj dar čije skrivanje znači smrt - dar mali, ali dragocen onom ko ga poseduje - polako nestaje, a zajedno s njim i ja, moja duša; sve je to ličilo na rđu koja nagriza prolećni behar i razara srž drveta. Međutim, kao što rekoh, moja tetka je umrla, i kad god rasitnim novčanicu od deset šilinga, otare se malo te rđe i korozije, strah i gorčina nestaju. Zaista je neobično, pomislih sipajući sitninu u novčanik i prisećajući se gorčine iz tih dana, koliko čovek promeni ćud kad dobije stalni prihod. Nikakva sila na svetu ne može mi oduzeti mojih pet stotina funti. Hrana, kuća i odeća zauvek su moje. Zato ne samo da prestaju napor i najamni rad, već s njima nestaju i mržnja i gorčina. Ne moram da mrzim nijednog muškarca, jer nijedan ne može da me povredi. Ne moram da laskam nijednom muškarcu, jer nijedan nema šta da mi da. I tako, postepeno i nesvesno, promenih svoj stav prema drugoj polovini ljudske vrste.
Iz eseja Sopstvena soba