Nagel protrlja čelo. Ah, najzad se svršava time što se čovek oprašta od ovog sveta i jednom učini tome kraj! Da li će ikada moći da to ozbiljno ostvari? Da. I tako mu Boga na nebesima da, neće ustuknuti! I u ovom trenutku bio je potpuno srećan što ima ovaj jedinstveni izlaz u pozadini; suze mu udariše na oči od oduševljenja i skoro je čujno disao. Već se uljuljkivao na nebeskom moru, lovio ribu srebrnom udicom i pevao. A njegov čun bio je od mirišljava drveta, vesla su svetlucala kao bela krila, a jedro je bilo od svetloplave svilene tkanine i isečeno u polumesec...
Ustreptala radost ga je prožimala, potpuno je zaboravio na sebe, osećao se očaranim i topio se u blistavi sunčev sjaj. Tišina ga je činila potpuno klonulim od zadovoljstva, ništa mu nije smetalo, samo je gore u vazduhu šumeo meki zvuk, zvuk ogromne stupice, Bog je okretao svoj točak.
Iz romana Misterije