Artnit

Sreda, 27 Avgust 2014 11:08

Knut Hamsun - Već sam zaboravio šta je to sreća Istaknut

Dizajn korica knjige Glad Dizajn korica knjige Glad

Sunce je stojalo visoko; bilo je oko dvadeset časova. Grad poče oživljavati, približavalo se vreme šetnje; ljudi su išli tamo-amo po ulicama, pozdravljali jedan drugog i osmehivali se. Ja pripih uz telo laktove, načinih se savim malen i promakoh neopaženo pokraj nekih svojih poznanika koji su stojali na uglu kod univerziteta i razgledali prolaznike. Stadoh ići uz dvorski breg i udubih se u misli.

Kako su svi ti ljudi, koje sam nasumce sretao, lako i veselo držali svoje vedre glave na ramenima! Oni su išli po životnome putu isto tako lako, kao da lete po parketu kakve balske sale! Ni na jednom licu ja ne zapazih ni senke tuge; po svemu izgledu, nikog ništa nije mučilo, nije bilo nijedne mračne misli, ni najmanjeg duševnog bola: svi su bili lepo raspoloženi. I ja sam išao rame uz rame sa tim ljudima, mlad, tek stupio u život - i već sam zaboravio šta je to sreća! Stadoh razmišljati o tome i nađoh da je sudbina u odnosu na mene bila strašno nepravedna. Zašto je ona sa mnom postupala tako surovo poslednjih meseci? Ja nisam više poznavao svoju veselu narav! Sa svih strana izlivale su se na me najneočekivanije neprijatnosti. Nisam mogao sesti na klupu ili koraknuti a da se ne podvrgnem sitnim, savršeno neznačajnim slučajnostima, nekakvim tričarijama koje su mi kvarile raspoloženje i ubijale mi snagu. Neki pas koji je trčao, žuta ruža u rupici kaputa nekoga gospodina, mogli su isterati moje misli iz ravnoteže i zadugo me zanimati. Šta mi je? Nije valjda Bog na me prstom ukazao? I zašto baš na me? Zašto ne na koga drugog čoveka, recimo u Južnoj Americi? Što sam više o tome razmišljao, sve mi je postajalo nepojamnije zašto je baš meni palo u deo da budem probni kamen u rukama Gospoda Boga. Mene je isto tako zadivljavalo i to, zašto sudbina nije našla nikog drugog na celom svetu no se zadržala baš na meni. - Zašto nije na knjigoprodavcu Paši ili na brodskom ekspeditoru Henešenu?

Išao sam i lupao glavu tim pitanjem i nikako ga ne mogah razrešiti; nalazio sam najpotvrdnije dokaze protiv takve samovolje Gospoda Boga, zbog koje ja imam da ispaštam za grehove malo ne svih ljudi. Čak i kad sam našao praznu klupu i seo na nju, to je pitanje toliko prigušivalo moje misli da nisam mogao misliti ni o čemu drugom. Od toga istog majskog dana, kada su u mojoj sudbini počeli prevrati, ja sam dobro zapazio da me sve više i više zahvata neka slabost koja paralizuje moju volju, i ja nisam kadar upravljati svojim delima, ni težiti određenome cilju. Kao da mi se u dušu uselili čitavi rojevi sitnih škodljivih insekata i do dna isisali svu moju unutrašnjost. Šta ako je Bog postavio sebi za cilj da me konačno upropasti? Ustadoh i stadoh hodati tamo-amo pored klupe.

Iz romana Glad

Pročitano 5077 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Knut Hamsun - Već sam zaboravio šta je to sreća