Aristotel naziva oligarhijom korumpirani oblik aristokratske vladavine, gde je manjina napustila načelo vladanja u ime ostvarenja opšteg dobra da bi vladala u vlastitom interesu. Zato što je vlast dodeljena lošim, nepravednim umesto najboljim pojedincima, on ga smatra za loš oblik državnog uređenja.
Karl Marks i Fridrih Engels su isticali da su u kapitalizmu ključni kapitalisti, koji kontrolišu vladu. Oni su skovali izreku, "država je izvršni odbor eksploatacione klase". Italijanski politički teoretičar Gaetano Moska istovremeno insistira na tome da je "vladajuća klasa" uvek efikasno vršila kontrolu oligarhije. Jedna od najpoznatijih modernih upotreba pojma se javlja u "gvozdenom zakonu oligarhije", konceptu koji je razvio nemački sociolog Robert Mihels da bi istakao neizbežnu tendenciju političkih partija i sindikata da postanu birokratizovani, centralizovani i konzervativni.
Oligarhije su složeni politički sistemi i uglavnom imaju više krugova moći, koja je sve više koncentrisana u skladu sa domenom moći, na primer ekonomska, pravna, religijska, vojna, tehnološka, čije izražavanje je često diskretno i kolegijalno. Oligarhijsko društvo je nestabilno, a njegova moć se menja vremenom, opada ili raste.
Većina klasičnih oligarhija je nastala kada su vladajuće elite bile regrutovane isključivo iz vladajuće kaste, nasleđene društvene grupe koja je odvojena od ostatka društva po religiji, srodstvu, ekonomskom statusu, prestižu ili jeziku. Oligarhija je bila karakteristična u Sparti, gde su vlast imali samo najbogatiji slojevi društva. U savremenom društvu izraz oligrahija se često vezuje za finansijsku oligarhiju, kada nekoliko kapitalista magnata, spletom svoga bogatstva i uticaja na državne organe, ili čak učešćem u njima ima moć nad čitavim društvom.