Iskrcasmo se pod samu ivicu šume. Vazduh je, iako bez sunca što bije u teme, još uvek topao, a voda samo neznatno svežija. Nekoliko derana, u pirozi, i do prsiju u vodi, love ribu razmahujući četvrtastom mrežom. Zvezde su na njinim rukama, u njinoj mreži i na krljuštima riba koje hvataju. Hteo bih se kupati ali ne smem; odjednom mi sav taj strah od kajmana (krokodila) izgleda savršeno romansijerski i smešan, te naglo ulazim u vodu. Uistinu, i pored te smelosti, ja ipak nesvesno gledam da derani koji love budu stalno na nekoliko koračaja ispred mene. Ne što bih ih ja poslao u smrt da bih sebe zaštitio, već pošto se i inače samo izlažu.
Boj čeka sa večerom. Kroz stabla i kroz granje čuje se podmukli udar tam-tama. Večeram brzo, pijem filtrovanu vodu koja miriše na osušenu zemlju kroz koju se cedila; gadim se. Mešam tu vodu sa vinom donetim iz Basama, da bih ugušio njen ukus, ali se na sve to gadim sve više. Celoga dana ova mešavina vode i vina bila je moj san i moja uteha; sada, kad vidim da ni njom neću ugasiti žeđ, sedam očajan na prag, na granici da zažalim što sam i došao u ovu zemlju. Samo zbog jednog dana žeđi usne su mi sasvim ispucale i grlo potpuno upaljeno.
Srećom boj donosi kuvani sitronis, neku vrstu vreloga nakiseloga teja, koji je poneo bez moga znanja. Imam utisak da više nisam žedan, ali sam sebi ne smem da priznam, kao čovek koji još ne zna da li ga je zub prošao, ili je bol samo zaglušen.
Iz putopisa Afrika