Artnit

Tako prolaze trenuci, istinski vremenski trenuci bez prostora, u kojima ja sve znam i, znajući sve, tonem u podzemlje bezlična sna.

Između takvih trenutaka, u međuprostorima sna, život uzalud pokušava podići zgradu, ali su mu skele mahnite gradske logike slaba potpora. Kao individuum, kao stvorenje od krvi i mesa, svakog me dana sravne s bezmesnim, beskrvnim gradom čije je savršenstvo produkt same logike i smrt snu.

Ponekad, kad prelistavam bilježnice, kad samo vidim popis imena o kojima sam sve mislio pisati, spopadne me vrtoglavica. Svaka bi mi od tih osoba donijela sa sobom i cio svoj svijet i istovarila mi ga na pisaći sto; nadala se da ću ga uzeti i natovariti sebi na leđa. Nisam uopće imao vremena za svoj vlastiti svijet; morao sam se ukipiti kao Atlas oslanjajući se nogama na leđa slona koji je stajao na leđima kornjače. A bilo bi posve ludo pokušati dokučiti na čemu stoji kornjača.

U Parizu, iz Pariza, napuštajući Pariz ili se vraćajući u Pariz, uvijek je to Pariz, a Pariz je Francuska, a Francuska je Kina. Sve što mi je neshvatljivo diže se kao velik zid preko brda i dolina kojima lutam. Unutar toga velikog zida mogu proživjeti svoj kineski život u miru i sigurnosti.

Mikena, koja u povijesti dolazi nakon Tirinta, sasvim je drugačije mjesto. Njena današnja tišina podsjeća na iscrpljenost okrutne i inteligentne nemani koja je uginula od krvarenja. Čini mi se da je Mikena, a ovdje opet navodim samo svoje dojmove i domišljanja, proživjela golem ciklus razvoja i propadanja. Reklo bi se da stoji izvan vremena, u kojem god hoćete historijskom smislu.

U Grčkoj čovjek stekne uvjerenje da je genijalnost norma, a ne mediokritet. Nijedna zemlja nije dala, razmjerno svom broju pučanstva, toliko genija koliko Grčka. Samo u jednom stoljeću ta je mala nacija darovala svijetu gotovo pet stotina genija. Njena je umjetnost, koja traje pedeset stoljeća, vječna i bez premca. Krajolik joj ostaje najljepši, najčudesniji na cijeloj kugli zemljskoj. Stanovnici tog malog svijeta živjeli su u skladu sa svojim prirodnim okolišem, napučujući ga bogovima koji su bili zbiljski i s kojima su prisno općili.

Biti zaljubljen. Biti posve sam...

Tako počinje... najslađa i najgorča tuga koju čovjek može osjetiti. Žudnja, samoća koja prethodi posvećivanju.

U najljepšoj crvenoj jabuci skriva se crv. Polako, nesmiljeno, crv izjeda jabuku. Dok ne ostane ništa osim crva.

U svakoj Matissovoj pjesmi živi povijest neke čestice ljudskoga mesa koja se oduprla utapanju u smrti. Cijeli spektar mesa, od kose do nokata, izražava čudo disanja, kao da je neko unutarnje oko, žeđajući za većom realnošću, pretvorilo pore mesa u gladna usta koja sve vide. S kojom god vizijom čovjek krene, nailazi na vonj i zvuk putovanja.

... Veliki Bože! U što sam se pretvorio? Kakvog prava imate ljudi, da pretrpavate moj život, kradete moje vrijeme, zadirete u moju dušu, isisavate moje misli, držite me za svoju zabavu, društvo, povjerenika i obavještajni ured? Za koga me vi smatrate? Jesam li ja plaćeni zabavljač od kojega se svako veče zahtijeva da izigrava neku intelektualnu farsu pred vašim glupim nosom? Jesam li ja rob, kupljen i plaćen, da bih puzao potrbuške pred vama besposličarima i stavljao pred vaše noge sve što radim i sve što znam? Jesam li ja neka djevojčura u kupleraju od koje se traži da podigne suknju ili da skine kombine na zahtjev svakog čovjeka, u odijelu po mjeri, koji slučajno naiđe?

Ostali smo u Luksemburgu tri dana, jeli i pili do mile volje, naslušali se odličnih nemačkih orkestara i posmatrali spokojan, dosadan život naroda koji nema razloga da postoji, i koji u suštini ne postoji, osim kao što postoje krave ili ovce. Snežana nas je upoznala sa svojom drugaricom, koja je bila Luksemburžanka i kretenka kakve nema. Razgovarali smo o pravljenju sira, vezenju, narodnim igrama, rudarstvu, uvozu-izvozu, o kraljevskoj porodici i o lakšim bolestima koje su ih povremeno mučile, itd.

Dok pišem, pada noć i ljudi odlaze na večeru. Dan je bio siv, kakav je često bivao u Parizu. Šetajući oko zgrada da malo razbistrim glavu, nisam mogao da ne mislim na strahovit kontrast tih dvaju gradova (Njujorka i Pariza). Isti je čas, isti ovakav dan, a već i sama reč siv, koja je izazvala asocijaciju, ima vrlo malo zajedničkog s onim gris koje, u ušima Francuza, budi čitav svet misli i osećanja.