U prvi mah je i Nemanja bio pokušao da i taktički pođe putem svojih prethodnika. Uskoro pošto ga je Manojlo postavio za vladara, Nemanja je odustao od njega. Vizantijsku vojsku, koja je sa najstarijim njegovim bratom bila poslana protiv njega, Nemanja je potukao do noge kod Pantina, i tom se pobedom utvrdio na prestolu. Posle toga on se izmirio sa svojom braćom, a i sa Manojlom je opet stupio u dobre odnose i priznao njegovu vrhovnu vlast (1169. godine).
Ali, Nemanja je još uvek bio uveren da može brzo izvesti potpunu emancipaciju od Vizantije, i kada ga je, uskoro posle toga, Mletačka republika pozvala da u društvu sa njom zarati na Vizantiju, Nemanja je rado prihvatio tu ponudu, uveren, da će u društvu i pomoću silne republike moći ostvariti svoje želje (1173. godine). Međutim, Nemanja je i u ovoj prilici pogrešio. Vizantija je bila jača no što je on mislio, a Mletačka republika je bila manje voljna da se zalaže za njega i za srpske interese no što se on nadao. Tako je Nemanja i ovog puta pretrpeo poraz, i politički i vojni i moralni. Gologlav i sa konopcem oko vrata, on je morao izići pred Manojla i moliti ga za oproštaj. Manojlo mu je oprostio, ali ga je poveo sobom u Carigrad, da mu tamo uveliča trijumfalni ulazak, ali je on osvestio Nemanju, i on je od toga vremena napustio nesigurnu i avanturističku politiku, i ostao je Manojlu veran do njegove smrti, čak i u momentima kada ga je težak položaj Vizantije mogao mamiti da pokuša ostvarenje svoje stare želje.
Iz dela Svi srpski vladari