- Kad polazi od kuće u školu, opet tako isto: ide mirno, nogu pred nogu, i gleda preda se i, čim dođe u školu, ostavi svoje knjižice i seda mirno na svoje mesto, a ručice opruži na klupi.
Vidite đače: mirno, slabačko, desnom rukom drži knjižice, a levu priljubilo uz butinu; lice mu smireno, glava mu povijena zemlji (pun klasić znanjca), gleda s tolikom pažnjom preda se da već lice dobiva smešan izraz; ide, to jest pomiče nožicama po jedan santimetar, ne zvera ni levo ni desno, iako mimo njega vrvi svet na sve strane. Nikakav predmet ne sme, niti može, privući njegovu pažnju. Tako idu i druga deca; puna ih ulica, ali ona jedno drugo i ne vide. Ulaze tako, upravo umile nečujno u školu, sedaju svako na svoje mesto, ispruže ručice i sede tako mirno i takvog izraza lica kao da ih je fotograf spremio za slikanje. Tu tuve dobro svaku reč učiteljevu, i opet na isti način izmile iz škole. Eto, takvi bismo mi izgledali da smo bili sasvim dobra deca. Strini se ta pouka mnogo dopala, ali mi nismo mogli potpuno po njoj da se upravljamo. Svaki je od nas grešio, ko manje, ko više, i zbog toga je, u stvari dobar učitelj kažnjavao kog manje, kog više.
Iz satirične priče Mrtvo more