Ja to tumačim tim, što muzika utiče kao zevanje, kao smeh: meni se ne spava, ali zevam, gledajući kako drugi zevaju; nemam čemu da se smejem, ali se smejem, čujući kako se drugi smeju. Mene muzika na jedan mah, neposredno prenosi u ono duševno stanje u kojem se nalazio onaj koji je složio muziku. Moja duša stapa se s njegovom i ja se s njim zajedno prenašam iz jednoga stanja u drugo. A zašto to činim - ja ne znam! Eto taj što je složio, na primer "Krojcerovu sonatu". - Betoven, znao je zašto se nalazio u takvom stanju. To je stanje dovelo njega do izvesnih postupaka, pa zato je to stanje imalo za njega smisla, - a za mene nema nikakvog! I zato muzika samo draži čoveka, više ništa. Sviraju recimo vojnički marš, vojnici marširaju po maršu i muzika je tu učinila svoje; zasvirali su kakvu igru, ja sam igrao, i tu je muzika učinila svoje; peva se, recimo, u crkvi liturgija, ja sam se pričestio i tu je muzika učinila svoje. A ovde samo draži čoveka, a nema onoga što valja činiti u tom nadraženju. I eto zbog toga muzika tako strahovito, tako užasno utiče kašto na čoveka... U Kitaju je muzika državni posao. Baš i treba da bude tako. Zar se sme dopustiti da svaki, koji god hoće, hiptnotiše drugoga ili mnoge druge, pa da onda čini od njih što mu je volja? I šta više - zar da bude taj hipnotizer ma kakav nemoralni čovek?"
Iz pripovetke Krojcerova sonata