U tematsko-motivskom Branko Miljković se u pesmi Uzalud je budim naslanja na tradiciju romantičarskog i predromantičarskog pesništva, koje se ogleda u obradi motiva mrtve drage. Iako se okreće ženi, on beži od tradicionalno shvaćene osećajnosti i čulnosti. U potresnim simbolično-alegorijskim stihovima iskazuje svoju čestu temu u poeziji - smrt.
Na početku pesme Uzalud je budim pesnik simbolično prikazuje svoj osnovni doživljaj, paradoks života i smrti, kroz izražavanje nemoguće želje da probudi mrtvu dragu. Neiscrpljivost univerzuma iskazana je kroz prirodu u kojoj sunce "objašnjava sebe biljkama", ljude "koji bez čela i imena prolaze ulicom", dušu, kulturu i istoriju. Na drugoj strani je rušenje, prolaznost i smrt i naša planeta "će možda biti mina u raskrvavljenom nebu". Pesnik zna da uzalud budi ženu "sa rukama deteta" koju voli, jer oseća da "treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku".
O nastanku pesme Uzalud je budim postoje različita mišljenja. Po nekim kazivanjima nastala je na osnovu životne tragedije lepotice Ruže u koju je Branko Miljković bio zaljubljen kao dete. Teško ranjenu Ružu u angloameričkom bombardovanju grada Niša za vreme Drugog svetskog rata prenose u Gradsku bolnicu, ali ubrzo u Brankovu kuću stiže tužna vest da se ona više "ne budi". Međutim, kasnije je na pitanje o nastanku ove pesme, Branko Miljković odgovarao veoma šturo i hladno. Matija Bečković u tekstu Zakasneli intervju s pesnikom, koji je objavljen u listu Duga, 9. februara 1962. godine, godinu dana posle smrti Branka Miljkovića navodi kako je sam pesnik objasnio nastanak ove pesme: "Kao gimnazijalac, kod jedne svoje susetke, jednog dana sam video sliku njene umrle kćerke. Zaljubio sam se u tu sliku. Zaljubio sam se u mrtvu devojku. Celu tu prvu knjigu napisao sam pod tom nezdravom temperaturom, i samu knjigu nazvao Uzalud je budim, to je bila moja prva ljubav."