Biti zaljubljen, verovati u ljubav kao u nebo, to je živeti u najvećoj čistoti i krajnjoj sili dobrote. Ljubav je najveći stepen svega što nosi nekoristoljubivo srce, najveće pregnuće, totalno samoodricanje, život u drugom biću i za drugu ličnost, usađenu u zenit jednog doba našeg života. - Zato je apsurdum i nesreća sumnjati u nešto što volimo, pa je apsurdum sumnjati i u ženu ako je volimo. Ljubav u sumnjama, to je najveća beda i načemerniji paradoks Božji, čak i nepremostiva fatalnost za ljude od srca i ponosa. Jer, najčešće, koliko je ljubav veća, u toliko je i sumnja veća. Međutim, za punu sreću u ljubavi, treba biti nesebičan, i prema sebi krajnje neosetljiv: ljubav isključuje samoljublje, i ne poveruje ni u ono što je očevidno. Ideal i nije u stvarima nego iznad njih. Teško srcu koje uzima san o sreći kao sliku sreće koja je mogućna. Nema sreće koja se ne daje porušiti u prašinu, ako je samo više tumačimo nego što je osećamo.
Iz knjige Blago cara Radovana