Polaznu osnovu razumevanja pojma anomije predstavlja poimanje moralnosti Emila Dirkema. Moralnost je po njemu osećaj obaveze koji proizlazi iz društva, a izjednačena je sa socijalnim redom i poretkom i solidarnošću u društvu. Anomija međutim, predstavlja negaciju moralnosti koju karakteriše odsutnost moralnih pravila, kao i deformacija idealnog stanja moralnosti.
Emil Dirkem u Društvenoj podeli rada, anomiju određuje kao jednu abnormalnu formu podele rada s nedostatkom uzajamnog prilagođavanja funkcija, kako zbog nedovoljne interakcije privrednih subjekata, tako i zbog izostanka pravila. Značajnije mesto anomija dobija u njegovoj poznatoj studiji o samoubistvu, gde opisuje različita socijalna stanja i odnose društvo-pojedinac u kojima, po njemu, leže glavni uzroci samoubistva.
Anomija se određuje kao stanje u kojem pojedinci ne znaju šta se od njih očekuje, i zbog toga se suočavaju sa mnogo dilema. Ovo stanje se Po Emilu Dirkemu javlja u organskim društvima kada oslabi kolektivna svest. Navodi se primer čoveka koji idući putem nailazi na izgubljenu ovcu. U dobro uređenom društvu, gde postoji jaka kolektivna svest, čovek traži pastira i vraća mu ovcu, a u anomičnom društvu, međutim, postoji veća mogućnost da će pokupiti ovcu i pobeći s lica mesta. Emil Dirkem objašnjava ovo ponašanje u anomičnom društvu i tvrdi da nastaje, jer ljudi ne znaju šta se od njih očekuje i prepušteni su sami sebi, bez jasnog i sigurnog uporišta. On veruje da se u takvom društvu gubi sila društvene kontrole, jača individualizam, i dolazi do haosa i nereda. Ovakvo stanje naziva "period vakuma u shvatanjima o društvenim vrednostima" i za njega su karakteristične masovne pojave delikventnog ponašanja koje postoje sve dok se ponovo ne uspostavi sistem društvene kontrole.