Moglo bi se razmišljati i na sledeći način: kao što čovek odgovara za izbor voljene s kojom, povezan brakom, proživljava svoj život u zajedništvu sudbine, tako je i narod odgovaran za onog čijoj se vlasti pokorno prepušta. Greška povlači krivicu. Njene posledice nužno se moraju podneti. Međutim, upravo bi to bilo naopako. Ono što je u braku moguće i primereno u državi je po pravilu pogubno: bezuslovna privrženost jednoj osobi. Vernost sledbenika je nepolitični odnos ograničen na uske krugove i primitivne odnose. U slobodnoj državi važi kontrola i smenjivost svakog čoveka.
Otuda dvostruka krivica: prvo, uopšte se bezuslovno politički pokoravati jednom vođi i, drugo, tip vođe kojem smo se pokoravali. Sama atmosfera pokornosti u neku ruku predstavlja kolektivnu krivicu.
Iz dela Pitanje krivice