Artnit

Četvrtak, 01 Januar 2015 13:06

Italo Zvevo - Vrapci Istaknut

Dizajn korica knjige Neslana šala Dizajn korica knjige Neslana šala

"Moje dvorište je malo, ali bi uz nešto truda u njemu moglo da se potroši deset kilograma hleba dnevno." Pravi san dotičnog pesnika. Gde u to vreme naći deset kilograma hleba za ptičice koje nisu imale bonove s tačkicama. Drugog, pak: "Voleo bih da umem da okončam rat na malom divljem kestenu u mom dvorištu, s večeri, kad vrapci traže najudobnije mesto da tu provedu noć, jer bi to bio dobar znak za budućnost čovečanstva."

Mario je sirote vrapce toliko pretrpao idejama da im je prekrio tanane udove. Brat Đulio koji je živeo s njim, i odlučno tvrdio da voli njegovo pisanje, nije umeo da ga voli dovoljno da bi ta ljubav obuhvatila i ptičice. Smatrao je da nemaju nikakav izraz. Ali Mario je objašnjavao da su one same izraz prirode, dopuna svim stvarima koje leže ili hodaju, budući da su iznad njih, kao akcenat na reči, pravi muzički znak.

Najradosniji izraz prirode: ptičice čak i ne preblede od straha niti je taj strah bedan kao kod čoveka, i to ne zato što ga prikriva perje, jer on je više nego očigledan ali ni na koji način ne menja njihovo otmeno telašce. Štaviše, nameće se pomisao da ga njihov maleni mozak nikad ne doživi. Upozorenje stiže preko čula vida ili sluha, i hitro prelazi neposredno na krila. Nije beznačajno: um lišen straha u biću koje beži! Neka od ptičica se trgla? Svi beže, ali tako kao da kažu: Evo zgodne prilike da se uplašimo. Ne znaju za oklevanje. Ništa ne košta pobeći kad već imate krila. I njihov let je pouzdan. Izbegavaju prepreke prolazeći tik uz njih, i proleću kroz najgušći splet grana u krošnjama drveća a da se u njih nikada ne upletu niti se povrede. Razmišljaju tek kad se dovoljno udalje, i tad nastoje da shvate razlog bega, proučavajući mesta i stvari. Ljupko nakreću glavicu nalevo i nadesno, i strpljivo čekaju trenutak kad mogu da se vrate tamo odakle su pobegle. Ako bi postojao strah pri svakom njhovom begu, sve bi već bile mrtve. A Mario je sumnjao i da namerno sebi priređuju sva ta silna uzbuđenja. U stvari bi mogle sasvim mirno da kljucaju hleb koji im se poklanja, a oni umesto toga sklope svoje lukave okice i žive u uverenju da je svaki njihov zalogaj krađa. Upravo tako začinjavaju suvi hleb. Kao pravi lopovi, nikad ne jedu na mestu gde je hleb bačen, i tamo nikada nema svađe među njima jer bi bilo opasno. Prepirka oko mrvica počinje na mestu gde pobegnu.

Zahvaljujući tolikim otkrićima, s lakoćom je napisao basnu:

Jedan darežljiv čovek dugo godina je, redovno, svakog dana hranio ptičice hlebom, i živeo u uverenju da im je duša puna zahvalnosti prema njemu. Nije taj čovek umeo da posmatra: inače bi primetio da su ga ptičice smatrale za budalu od koje su, godinama, uspevale da kradu hleb, a da njemu pri tom nije pošlo za rukom da uhvati nijednu od njih.

Iz romana Neslana šala

Pročitano 2383 puta Poslednji put izmenjeno Petak, 26 Februar 2016 12:43

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Urbane životinje Italo Zvevo - Vrapci