Dejvid Herbert Lorens - Pijaca u Meksiku
Pijaca je ogromna i natkrivena. A ono najneobičnije je žamor koji odatle dopire dok prolazite ulicom. Snažan je to žamor, a opet možete ga uopšte i ne primetiti. Zvuči kao da sve sablasti ovoga sveta međusobno razgovaraju svojim sablasnim glasovima, u tamnoj utrobi pijačne zgrade. To je žamor poput zvuka kiše ili šuštanja lišća banane na vetru. Pijaca puna tamnolikih Indiosa, koji bešumno hodaju i prigušeno govore, ali naviru, bezbrojni. Čudno šuštavo mrmljanje na zapotečkom idiomu, pomešano sa zvucima španskog, i mirni, nekako zasebni, glasovi Miksteka.
Dejvid Herbert Lorens - A papagaj bejaše gazda tog jata
Evo slona kako se propinje i otresa blato s leđa. Ptice ga gledaju zaprepašćeno. Šta? Za ime Boga, kakve su sad ovo stare čeze, bez krila i bez kljuna?
Ništa dobro, ptice moje! Kudravi, mali beli Korasmin istrča kevćući iz šiblja, mladog šiblja, dok papagaji, prebledeli od straha, nisu prhnuli u najdrevnije skrovište. Zatim se sumrakom po prvi put prolomilo strašno njištanje divljeg konja i rika lavova u noći.